Category: Светозар Ливада

ЛИВАДА: ОЛУЈА ИЗ УГЛА КОМПЕТЕНТНОГ СВЕДОКА…


Овај приказ слајдова захтева јаваскрипт.

Светозар Ливада:

Posebno podvlačim: Krajina je bila zaštićena zona Ujedinjenih Nacija, sa oko 40.000 vojnika. Rat je bio dogovoren između kovača rata Miloševića i Tuđmana,a time i njegovi ciljevi da se krajinski Srbi i posavski Hrvati žrtvuju. Ni jedni ni drugi ni o čemu nisu odlučivali. Srbi čak nisu imali pravo da potpišu tzv Z4. Hrvatska je četiri godine pripremala konačno riješenje pobune Srba u Hrvatskoj. Njihova je pobuna bila iznuđena najavom nastavka onoga što Pavelić nije uspio realizirati, zahvaljujući antifašizmu. Srpska pobuna je bila klasična seljačka buna, a poznato je da niti jedna seljačka buna nije uspijela, pa prema tome, nije mogla in ova.

Hrvatska je četiri godine pripremala konačni obračun koristeći proliferaciju oružja, iako je za ovo područje trajala embargo na oboružavanje. Hrvatska je angažirala umirovljene oficire iz SAD da pripremaju Oluju. Neke sam i osobno upoznao.Natove su snage razorile  releje- veze I bile pripremne za svaku intervenciju. Ranije sam znao konačni obračun sa Srbima jer u parlamentu je rečeno „ne jedan Srbin manje, nego svi manje. Uz frenetični aplauz.“.

Jedne lokalne novine imale su u zaglavlju „Srbi, prokleti bili gdje god bili“. Pitao sam jednoga svoga studenta koji je bio u štabu za etničko čiščenje kako su pripreme tekle i što su im pripremne skupine Oluje iz američkog posebnog štaba, savjetovali. Trijumfalno mi je ispričao: „Stigmatizirajte ih do rasizma-sotonizirajte. Ubijajte po leopardovoj koži i poruku šaljite. kod konačnog obračuna, jer imate legalitet za integraciju, ne libite se niti jednog zločina što se tiče legimiteta. Dignite državu iznad srpskog života  smrti „. Dakle, legalitet nikad nije mogao doći u pitanje, međutim legitimnost njegovog izvođenja, s obzirom na metod kojim je legimitet sproveden, nije se smio dogoditi u zaštićenoj zoni, Ali to je za sada samo politika a politika je povijesno ne vjerododtona zbog činjenice što je amoralna Dakle, dogodio povijesni zločin  , i on je za sada,samo povijest. A povijesni zločin je onaj zločin koji pogađa ljude, institucije, sve antropogene sadržaje, i kulturu življenja.

Olujom je napadnuta toponomastika, onomastika, katastar, i kultura sa kompletnom nakanom da se Srbe izmjesti iz povijesti. Na primjer uništavanje knjižnog fonda. Knjigocidom, uništeno je po napicima preko 4 milijuna primjerka knjižnog fonda. Ubijani su civili bez suda na zvijerski način. Rušeni su spomenici, naročito antifašizma. Razarana su groblja. Rušene su crkve i pljačkane Što se tičen srpske   nadgradnje, kao dijela hrvatske kulture graditeljstva, uništeno je 37,000 objekata; oko 24ooo stambenih i oko 13ooo hiljada gospodarskih i sva infrastruktura. Konačnim izgonom, protjerani su svi ruralni Srbi. Dakle, sprovođen je ruralocid i kulturocid nekažnjeno To. je odmazda prema kolektivitetu. Procjenjujem da ih je ostalo oko 10,000. Od toga, empirijskim istraživanjem, oko polovina je ili ubijeno ili nestalo nekažnjeno.

No stvarni broj ubijenih i nestalih Srba, nikad se ne može saznati bez posebnog interdiscriplinarnog istraživanja, a za to ne postoji politička volja, interes, institucije i potrebna sredstva. Jer Srbi su  ubijani naletima aviona u izbjegličkim kolonama,arteljerijskim i minobacačkim granatama, padali od stresa, ostarjeli nestajali bez traga a i neka djeca u paničnom bijegu izgubljena To je jedinstveni povijesni zločin u kojem je, kao zaštićenoj zoni, zdušno učestovala međunarodna zajednica. Naime, Srbija je  već bili zauzeli skoro 70% bosanskog teritorija.

Hrvatima je trebalo, da prema dogovoru između Miloševića  I Tuđmana vojnički zauzmu svoj dio. Jedan od djelitelja Bosne, inače po pozivu novinar, pa leksičar, rekao mi je kao pripadnik tima za podijelu Bosne: „Ono što se sa Kostom Mihajlovićem dogovorimo, to pred Tuđmanom ne smijem ni spomenuti“. A dijelili su Bosnu kroz porodične postelje, živjeći u uvjerenju da je moguće Bosnu podijeliti. Jer hrvatska je u BIH, imala svoju monstruoznu paradržavu –Herceg bosnu U našem slučaju građanske strane rata, srpski kovači rata u K rajini, ipak ni o čemu nisu odlučivali osim u perverziji dubine konkretnih  zločina, a bilo ih je po matrici rata prilično.

Međunarodna zajednica, posebno SAD,  o svemu je odlučivala. To najbolje potvrđuje oktroirani. Dejtonski sporazum. Hrvatska je državotvornom logikom programirano odlučila da izvrši redukciju srpskog korpusa u Hrvatskoj na 3%. To najbolje potvrđuje logika izgona Srba iz urbanih zona. Tamo se nitko nikada nije bunio. To posebno ističem. Urbani Srbi nadvisili su sebe i Hrvate. Nisu pristali na građansku stranu rata. U to sam se uvjerio kao humanitarac u sektoru Sjever. Nisu pristajali ni pod koju cijenu da prihvate oružje i kad su se sticajem okolnosti našli kao izbjegnice u Krajini., Imao sam razumijevanje i divljenje tome otporu, jer kao pacifiista i poznavalac brutaliteta građanske strane rata, zdušno sam pomagao svakome onome tko je imao snagu volje da se odupre građanskoj strani rata. Jer rat doista nije bio jedino riješenje Oluja je bila povijesni zločin sa tako katastrofalnim posljedicama, posebno nakon izgona gotovo svih ruralnih Srba.

Pitao sam tog svog studenta kako su došli na ideju za takav brutalni, selektivni povratak. Između ostalog, rekao mi je: „Pitali mi smo sve  poznavaoce američkog iskustva, uključujući i socio-psihološku čikašku školu. Savjetovano nam je da razbijamo porodicu kao kongruentnu, primarnu jedinicu koja i u zlu i dobru ravnomjerno razmjenjuje raspoložive resurse. Samo je izgonom, znači ratom, bilo moguće realizirati redukciju demografskog  srpskog korupsa, a reduciran je selektivnih povratkom, koji je prestao 2006. do kompletnog biološkog sloma.  Dozvoljen je povratak samo ostarjelim. Svima je oduzeto državljanstvo, a mnogima je kod dodjele ucjenama skupo naplaćivano Dobrom dijelu je uništena nadgradnja, opljačkana sva sredstva rada, oprema domaćinstva, oprema gospodarstva, zajedničke institucije, postojeća infrastruktura, sav stočni fond i sva kulturna sredstva.

Povratkom nije osiguran niti jedan pilot projekat obnove naselja kao što je to činjeno izagnanim Hrvatima. Stambeni posjed bez obzira na stanje kakve su imale pojedinci , reduciran je na 35 metara kvadratnih obnove.po porodici  Time su zakinuti i nasljednici,a u gradovima oduzeto je stanarsko pravo, čime su Srbi ostali bez elite. Pošto se radi istovremeno o građanskom ratu i kontrarevoluciji, kojom se dokidaju svi zatečeni društveno ekonomski odnosi,stečena regularna prava, tu je u domeni pravnog poretka došlo do apsurda.

Hrvatska je živila u uvjerenju državotvornim pokretom da je moguća kompletna nacionalizacija srpskih posjeda, i to su pokušali, ali odlukom Vijeća sigurnosti, OUN, to je derogirano. Pitao sam toga svoga studenta zašto su neka sela štedili. „To je bilo zasnovano na veličini naselja, stupnju rurbanizacije, snazi trafostanica i razvedenosti elektromreže, jer smo ta naselja pripremali za kolonizaciju prognanih Hrvata iz BiH. Nije bilo lako zbog nagonske namjere pljačke posebno susjednih hrvatskih naselja, zbog masovne organizirano spontane pljačke. Zbog toga smo na kuće pisali: „Zauzeto, Hrvatsko.“. Rođaci od Srba iz gradova, odlazili su u Krajinu i isto to pisali na nerazorene objekte u želji da ih zaštite. Rijeđe su uspijevali. Ispričao mi je humanitarac, profesor Puhovski kako je posrijedovao za povratak jednog umirućeg Srbina ..

Posrednik sa hrvatske strane, netom nakon što je Srbin umro, dođe Puhovskom i kaže: „Svaka mu čast, zaista je umro na vrijeme“. Pandemična mržnja koja je uraganski sijana, uspijela je Srbe ne samo stigmatizirati kao „remetilački faktor“, „rak ranu na hrvatskom tkivu“, nego ih je toliko sotonizirala da su reducirani na suvišne ljude, na suvišnom prostoru. Iako Srbi drže jednu trećinu katastra, nakon što je Olujom i izgonom pretvoreno u mjesečinu površinu konstantnom pljačkom (organiziramom ili spontanom) koja i danas traje, dolaze sa samoutovaravačima i odnose ruine spaljenih kuća za nasipanje vlastite putne mreže.

Odvoze brvnare od hrasta lužnjaka. U dalmatinskoj Zagori odnosili su grobne mramorne ploče, križeve, žardinjere, a u posljednje vrijeme, suhozidine: graje i dermune za svoje vlastite potrebe, nekažnjeno. Uzurpacija u mnogim domenama traje kao primjeno pravo prakse osvete kolektivitetu. Sječom voćnjaka, gajeva prenamjenom posjeda, urbanizacijom, širenjem putne mreže i drugim oblicimasrp srpski posjedi su nezaštićeni. Idem u pravcu nekadašnjih srpskih naselja koja to više ni po čemu nisu i naiđem na agronoma kojega dobro poznajem, i nakon izvjesnog vremena, kaže mi: „Stani, da ti pokažem. Vidiš onaj seljak koji ore, ore s mojih traktorom i pokaže mi registarsku knjižicu traktora“. Odemo tamo i započnemo razgovor, kad ovaj seljak odgovara: „Kupio sam traktor od bojnika za 3, 000 maraka. Imam o tome račun.

Pitam ga kako je uspio registrirati. Bez promblea, kao i drugi kojima je bojnik traktore prodavao”. To je karakteristika bezvlašča i zaštičene pljačke. Upoznao sam mnoge seljake koji su viđali svoje krave kod drugih Hrvata na pašnjacima sajmištu. Ni jedan sudskim putem kod evidentnih dokaza nije mogao ostvariti povratak opljačkane imovine. Hrvati su se poistovjetili na individualnom planu sa nacijom i državom. Čak je postojala sintagma predsjednika vrhovnog suda da Hrvat ne može napraviti zločin u Domovinskom ratu. To je neka vrsta novog nadčovjeka. Ima nekih apsurda prije ulaska Hrvatske u EU, 14 Srba uspijelo je dobiti povratak stanrskog prava sudskom arbitražom u Strazburu, ali do danas niti jedan nije to uspio realizirati.

Kako niti jedan zločin poslije Oluje nije kažnjen, tako se ni sudska procedura nije mogla završiti u korist žrtve. neke su tako ponižene da su plačale državi taksu za ubijene srodnike ovrhom na nekretnine ili mirovine. Jedan je Srbin nemogavši ući u vlastitu kuću podigao kuću na trešnji i slika je obišla cijeli svijet,. Drugi je pak zavještao svu imovinu predsjedniku SAD-a. I nedavno je slučaj došao licitacijski na prodaju, ali nažalost uzurpatora nije se našao kupac. Hrvat ima garantirani prioritet prioriteta i koncesije zbog toga što je Hrvat, a još ako je dragovoljac, to mu se uzima olako kao okolnost, i kod najbrutalnih zločina.

Stimuliranje brutaliteta ili kompenziranje nagradama tuđom imovinom, činovima, rangovima, promocijom, dokazuje da se nisu toliko mrzili etniciteti koliko su se volila njihova oteta dobra. Markantan je primjer Merčep kojim hrvatski i srpski građani plačaju obranu za najmonstruoznije zločine, a on protokolarno kondolira hrvatskim žrtvama. Nakon spoznaje da je brutalitetima kao komadant eskadora smrti ubijao nemilice, bio je „kažnjen“ promocijom u savjetnika ministra unutrašnjih poslova, deklariranog ustašoida. Pisao sam TOM MINISTRU otvoreno pismo što se sve događa za njegovog mandata. Odgovorio mi je i ni u jednim novinama nisam mogao objaviti svoje otvoreno pismo i njegov odgovor. Sloboda javnosti je bila kontrolirana cenzurom i samo cenzurom. O tome su izlazili antologijski tekstovi Felal tribuna i donosili bezbroj evidentnih provjerenih dokaza, ali su zbog toga bili ne samo stigmatizirani, nego javno spaljivani a autori I urednici progonjeni.

Dakle, nitkovi su nekažnjeno žarili i palili, a kadija je tužio i kadija je sudio. Najmarkatniji je jedan od novinara, Smiljko Šagolj svojih bezumnih konfabulacijama. Vinuo se zbog stigmatizacije Srba do sveučilišnog profesora žurnalizma, a ući će u povijest antologijskog intelektualnog zločina. Dakle, zločinci su pretvarani u heroje, junake, vitezove, i nagrađivani imanjima, pozicijama. Zbog toga su mnogi u olovnim vremenima izgubili sve postignute moralne vrijednosti jer su propagatori stigmatizacijom Srba do psovke, ne samo što su ih pretvorili u manjinu, nego u manje ljude prema kojim je dozvoljen svaki zločin nekažnjeno. To je bez sumnje optužujuće za stav prema kolektivitetu jer poznato je, zločin je uvijek konkretan kao i zločinac, i on je utuživ. Za sada to u Hrvatskoj nije tako, o tome je dokaz 70 ubijenih Srba povratnika da se pokaže što ih čeka kao poruka ako se vrate ili ubojstvo nekažnjeno, zaštićenog haškog svjedoka, Milana Levara.

Проф. Др Светозар Ливада (Горње Примишље, Слуњ, 14. март 1928) је хрватско-српски филозоф, социолог, историчар, политичар и демограф.

Ратни је и војни инвалид и носилац Партизанске споменице 1941. После Другог светског рата, био је члан Комисије за ратне злочине.

Гимназију и Филозофски факултет (група филозофија и историја) завршио је у Загребу1953. године. Докторирао је 1975. године са темом из руралне социологије на Филозофском факултету у Загребу где је предавао Социјалну демографију од 1967. до 1972. године.

Један је од оснивача и предавача постдипломског студија геронтологије на Медицинском факултету у Загребу. Био је један од уредника часописа „Социологија села“ и научни сарадник, а једно краће време и в.д. директора Аграрног института у Загребу.

Од 1963. до 1972. године био је члан саветодавне групе за руралну социологију при Организацији за храну и пољопривреду. За време рата у Хрватској био је стручни саветник за хуманитарну помоћ при заповедништву Уједињених нација за тадашњи сектор Север, па је уз још два каснија посета стекао увид и у стање на подручјима која су била у Републиици Српској Крајини.[1]

Један је од оснивача и обновитеља српских институција у Републици Хрватској и спада у ред најсвестранијих познавалаца, аналитичара и непристрасних критичара грађанске стране рата. Актуелни је председник Заједнице Срба у Републици Хрватској. Члан је Привредниковог Патроната.

Објавио је и више стотина научних и стручних радова из области руралне социологије и других публицистичких радова, нарочито за време последњег рата.

Човек је неисцрпне енергије, упркос томе што је имао 40 операција на костима, једну на срцу, и што је седам година непрекидно лежао у болници.[2]

На парламентарним изборима 2000. године у 12. изборној јединици освојио је 5,6% гласова.[3] У истој изборној јединици на шестим парламентарним изборима 2007. године освоји је 4% гласова.[4] Један је и од оснивача Коалиције „Српска слога“.[5]

ИЗВОР: https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A1%D0%B2%D0%B5%D1%82%D0%BE%D0%B7%D0%B0%D1%80_%D0%9B%D0%B8%D0%B2%D0%B0%D0%B4%D0%B0

 

ЛИВАДА: ШВЕРЦЕР ВЛАСТИТОГ ЖИВОТА- ЗЛОДУХ…


„ŠVERCER VLASTITOG ŽIVOTA“ ZLODUH  -NUMBER ONE

Prije nego pređemo na posljednje poglavlje (Epilog) nameće se potreba da kažemo nekoliko činjenica o kovaču rata kroz jnjegov izričaj  Naime, uloga ličnosti u povijesti politike nije beznačajna, Naprotiv, determinirana jer obrazovanjem, spoznajama povijesnih iskustava , naravi čovjeka, karakterom, aspiracijama ,ambicijom,odabirom kadrova, motodom vladanja, zrelošću, tolerantnošću i eventualnoj  pshiosomatskoj uravnoteženosti, a posebno maralnosti. Riječ je ovdje o čovijeku jake volje kratke pameti, čovjeku malog znanja još manjeg razumjevanja.Dakle, riječ je o čovjeku bez mjere, a golemih ambicija . Faktički riječ je o zloduhu“šverceru vlastitog života“ koji hoće nemoguće pod svaku cijenu ne birajući sredstva . Riječ je o čovijeku bez kriterija, paranoidnom  mizantropu. Čovijek koji  hoće mesijsku povijesnu ulogu bez predpostavki povijesnog znanja, razmišljanja i moralnih normi Gonjeno  samoljubljem, taštinom, oholost, ambicijom somnobulnim unutarnjim protivuriječnostima bez svijesti o sebi i savijesti prema drugim izgovorio je i napisao tušta i tma apsurdnosti na kojima je inzistirao kao osobnim inovacijama, a praktično na štetu  vlastiog naroda, čiju povijest nije poznavao  Prema tome on nije ono što je o sebi primišljao nego ono što (ne)djela , pisana, izgovorena  i učinjena o njemu  optužujući ga govore  Zbog toga sam se odlučio da  ga „analizama sadržaja pratim  od kosih crta“  i dadem vama na vlastitu ocjenu .

Za njega sam čuo 1946. godine. Htio se upisti u večernju školu u kojoj sam ja bio redovni đak i član  nastavničkog zbora kao prestavnik đaka. Nastavničko vjeće izabralo je za nostrifikatora pri upisu u školu učenu, upućenu profesoricu francuskog jezika, Danu Budisavljević, inače netjakinju Nikole Tesle.  Bila je kozer, šeret ali stabilna ličnost sa stavom. Tuđman je došao sa dvogodišnjom diplomom građanske škole i dvogodišnje diplomom trgovačke  škole.  Zbrajajući četverogodišnje  školovanje htio se pod svaku cijenu upisati u više razrede gimnazije, jer on je„partizan- rukovodilac, oficir.“ Nemože druže!“reče Dana , a on navro sa uvjeravanjem kako je  on „borčina“ Na to će visprena  Dana : „Ja sam ubila Hitlera, pogodivši ga pravo u pupak, ali zato ne predajem francuski nego zbog toga što o tome imam regularnu  diplomu . Da ne raspravljamo-nastavi-  napravi prestavku nastavničkom zboru“ Borčina“ to uradi,  optužujući Danu da ga onemogućava „ignorancijom naše borbe“. Direktor me pošalej s žalbom  Marku  Beliniću,uglednom sindikalcu i ilegalcu pokreta.  Kada Marko pročita tekst žalbe reče: „Moj  zagorac odmah  bi bez mature štel biti profesor. Pošaljite ovo njegovoj komandi“Zaboravih na to sve dok njegov biograf, Darko Hudelista ne dođe  k meni s pitanjima o njemu i pravoj rašomonskoj proceduru o spomenici 1941. Znao sam neke sumnje o njemu i  njegovom ocu o sudbini susjeda čiji su detalji bili u nadležnosti  „Konspiratora“ – Dragutina Sajlija  zatim nevoljama koje su nanijeli sekretaru „ Mateku“, ali istražne dokumente nisam vidio i nisam želio o tome  spekulirati. Dosije  se o tome čuvao u posebnom sefu. Međutim, kada sam dobio na recenziju kao arhivista  Arhiva za  historiju  radničkog pokreta  CK KPH dva njegova rukopisa  doznadoh da se radi o pravom zloduhu  Riječ je ovelikim  humanističkim  tekstovima  koje u to doba  pojedinci nisu mogli napisati„Rat protiv rata“ i „Dvadese godina  socijalističke Jugoslavije“, bez naznake tko je autor. Bio sam konsterniran veličinom plagijata  brojnih autora i  neostaljinističkih panegirika  našem socijalizmu. Pregao sam svim bićem oko dva mjeseca  da od slova do slova utvrdim plagirane autore.Pomogao mi je moj studijski učeni  kolega koji je prevodio  Hegela , jer se i njegov  tekst nalazio među plagijatima. Napadnem jezik poveznica kojim nitko u nas nikada nije govorio niti pisao. Ostrvim se na drskost,zbog  podkradanja uglednih intelektualaca, mediokritetski  bezobrazluk i posebno na plagijat jednog francuskog  učenog  opata s naznakom  da će nam plagijator nametnuti nevolje i međunarodnu bruku. Pitam direktora , Ivu  Mardešića tko je autor?’ odgovori: „Pitaj Anku Berus“ Odem k njoj a ona će : „Taj će ti doći za  direktora!“ Ne govoreći mi o kome se radi.  Srdito kažem: „zašto od mene pravite majmuna?“ Shvatila je ANKA BERUS  trud, ozbiljnost re cenzije  i što me čeka, reče: „ Moj mladi filozofe ti si- naš kordunaški bedem“-  Znala je više od ostalih o autoru i njegovoj  naravi- odrekavši skasnije zaduženja nad tom institucijom.  Nakon  mjesec dana evo  njega kao imenovanog  direktora Instituta za historiju radničkog pokreta . Sa svima se pozdravlja ,a kad ja dođoh  na red prezrivo reče:“ za nas dva ovdje nema mjesta!“ Osupnut  odgovorim: „Vi ste plagijator a ja želim  da časno radim svoj posao“ i odem za sva vremena iz arhiva i bavljenjem povijesti.Dakle, umješao mi se u život, da sam morao  promjeniti zanimanje.  Pitali me  novinari“ što mi se dogodilo? I izjavim:“ da u nas nije moguća  povijest, jer je hoće da pišu glupi političari , a da je ostvaruju  preko još glupljih  generala.“Takovu drskost nikada mi nije oprostio. Međutim , on otjera još trojicu svršenih povijesničasra i dovede jato rezervnih oficira ,svojih drugova. Godinu dana nisam se nigdje mogao zaposliti, na njegovu veliku radost, jer je bio osvetljiv, što sam kasnije na vlastitoj koži osjeti doznavši za njegove intervencije.

Inače , Tuđman je bio militantni, agresivni vulgarnji ateista u  pisanim i izgovoreni nastupima kao  što je dolikovalo staljinistima njegova doba. Međutim , kasnije je kao  konvertita svoju osobnu  teizaciju okrunio donacijama  budžetskim  sredstvima  Marijanskom svetištu, Prihvatanjem  konkordata i uvlačenjem crkve u vlast spajajući  „U“i križ, prihvatajući Luburićev koncept izmirenja da se i danas nezna gdje zavaršava laička a započinje crkvano teokratska vlast

Tuđman je moralno  bio labilan priroda , lagao je da je bio srčani bolesnik, a igrao je tenis, lagao je da su mu partizani ubilli roditelje. Laganje mu je bio stil življenja.(vidjeti o tome  S.L.“ Stradanje i nadanje“ Sombor, Garden print, 2013. strana ,388 do 397. Pokazao je sklonost prema incestu zbog čega  s razišao sa ocem . O tome vidjeti:“ Darko  Hudelista:  Biogfija Tuđmana ,Zagreb,Profil, stranica 35,  Inače „B io je ponosan što mu supruga nije  ni Židovka ni Srpkinja“ . Izjavljivao je da  nije Hrvat bio bi  nobelovac itd  Bio je okrutan strateg rata , sotonizascijom Srba, nema smrti i mučenja koja nije primjenjivao prema protivnicima. U ostalom osnivao je konc., logore koje  civilizacija osudila. Unapređivao, odlikovao je naj okrutnije dokazane  zločince. Uživao je u osveti. Milki Planinc zaprijetio je kada mu se nije htijela pridružiti: „Vi ste nas hapsili mi će mo vas ekonomski i fizički progoniti“ Naložio je optužbu za ratne zločine jedinstvenog bračnog para narodnih heroja. Jedan je bio komandant najelitnije partizanske 13 .proleterske brigade i njegov promotor za generalski čin, Rade Bulat,Srbin.  Druga je bila Milka  Kufrin-Bulat, vijećnjica AVNOJA i ministrica modernizacije turizma u RH, pojam radinosti i predane angažiranosti. Međutim , Tuđman nije trpio veći autoritet od svoga

Pročitao sam skoro  sve što je Tuđman napisao ili javno izgovorio. Iz toga sam izdvojio preko 700 somnobulnih citata koji dokazuju da je bio ne razborit, ne odgovoran i falcifikator povijesti sa jačom voljom nego pameti, uspio zaluditi narod u borbi za ostvarenje države, da ne bira nikakva sredstva protiv drugog i drugačijeg žrtvujuči skoro oko 15% posto stanovništva .   Nekadašnji generalštabni personalac JNA,“okrružio se propalitetima“  ( Murtićeva ocjena) Za duhovnu obnovu bi mu je zadužen konfabulator, notorni fra Baković, ministar oružanih snaga postao mu je notorni teroristički ustašoid /po ocjeni Manolića/, za počasnog konzula   u Argentini postavio je poznatog zločinca Ivu Rojnica.   Predsjednik Sabora postao je osuđenik za ratne  zločine, Poznat po izjavi:“Slavni zbore sva stratišta  treba zabetonirati“ Drugi je bio u štabu za etničko čišćenje  osumnjičen za  ratne zločine od AMNESTY international s izjavom:“ kada mi pobijedimo Srba neće biti, a ako se koji i pojavi ogadićemo mu život da sam nestane ,koji je sve zločine ozakonio“ Treći je za rat kazao da je šansa koju trba iskoristiti A četvrti bio nepotist kao prototip kompradorstva,nepotizma i korupcij sveukupne vladavine pokreta opasnih namjera ,a zločinačkog sadržaja  kojima se sudi pred domaćim i međunarodnim sudovima.

Kada je prijavio doktorat, profesor JAROSLAV ŠIDAK,  koji je znao da je plagijat doktorata akademika Ljjube Bobana donese mi kopiju znajući da ću Ljubu upoznati. Kd mu donesoh tekst ovaj zaprijeti da će ga tužiti. A kada je Tuđman postao  vrhovnik , poglavar i otac nacije ovaj ga predloži za akademika. Rekoh:“oportunizam  je ugrađeno svojstvo čovijeka!, kao konstanta “

Kada je izložio tzv Norvalski program za lustraciju Srba E. Murtiću, slikaru, koji je obilježio epohu ovaj mu primjeti „pa to nemožeš bez rata!“. Na to  će Tuđman „ pa z a državu nije ništa žrtvovati  deset, dvadese pa i stotine tišuća“ Dakle, lio je planirano ljudsku krv kao tehničku vodu bez stida i kajanja . Zbog toga je došlo da su sve nacionalne manjine reducirane na jednu trećinu, a srpski etnos masakriran.Nepotrebno je žrtvovao oko 15 posto stanovništva i jednu trćinu teritorija ratom „spaljena zemlja“ pretvorio u MJESEČEV PEJSAŽ  Nije trpio autoritet iznad svoga. Rušio je spomenike velikana čije su makete u svim svijetskim muzejima, nabavljao njihova djela i dekorijrajući svoje bivakovanje. Dakle, obilježen je kontaverzama do apsurda. Poznajem autora koji je izvršio selekciju preko 1400 do apsurda proturječnih Tuđmanovihi sljdbeničkih  anti ljudskih, anti humanih i anti državnički ponašanja Čime jsu se sami optužili pred sudovima, narodom i povijesti. Za ovu priliku izabirem samo oneTuđmanove, koji mi se čine najprikladnijim za ilustraciju naznačenih sadržaja konvertitstva i anti-državničkih koncepata da ostvari ciljeve koji su postali program zamišljene države , koja razara vlastito društvo čiji dobri djelovi i danas traju, ne samo u glavama sljedbenika, pazdarana,  nego i u praktičnoj stvarnosti  Pobjediše, „Pirovom pobjedom“  , brutalnim metodama odmazde“spaljena zemlja“ lažima, mitovima propagandno. Evo  tih izvadaka kako slijedi,iz kojih se kao na dlanu vidi program za lustraciju Srba i ciljevi rata u RH,te rata   za podjelu BIH. Molim , čitati s razmišljanjem  i odgovornim valoriziranjem posljedica: nevino poginulih na sve strane, ranjeni,invalidnih, nestali, oboljeli, nerođeni. prognani, razorenih porodica, ugaslih toponima , zatrtih prezimena, ,sruišenih bogomoljai, mostova, kuća, , razbijenih porodica, spaljenih knjiga po napucima, infrastrukturnih objekata, raseljenih, uništenih grobova i spomenika antifašistim, sudbine onih u koncentracionim logorima  Nezaboravite nezaposlene i pretvorbu, čitaj pljačku stoljeća koja nas je biološki pogodila do demografskog sloma. Ako tako postupate- studiozno, samootrežnjenjem spoznati ćete da je rat sam po sebi zločin. Dkle, nakon otkrića plagijata kao intelektualne krađe Tuđman ništa intelektualno nema iza sebe osim  programirane brutalne metodogije građanske strane prirode rata i odmazde kontrarevolucije.Staljinist“posebnog kova“ strasno se osvećivao u mržnji prema Srbima i komunistima koji mu se nisu pridružili, grčeći facijalis, kolutajući očima, kriveći usne kada je njihova imena izgovarao.Čitajte- ponavljam pažljivo, ove apsurde, povijesničara, akademika , državnika, ratnika, oca nacije koji i mrtav fetižiranom državom vlada, a koja to nije, jer nema ni suverenu monetarnu vlast, ni sređene institucije uprave i rada, ne uređene granice, katastri ,  organiziranja  društva. Ostala  je oboljela homogenizirana nacija, mržnja,zabrana nostalgije, tolerancije i solidarnosti prema drugom  a, posebno drugačijim, raslojavanje na  vladajuću elitu i puk, izbjeglice, raspadajuće porodice bez rada  goleme mase veterana bez njihovih  tvornica i radnih mjesta, rastakanje porodica prognanih i koloniziranih, Nastupile su razlike između onih na vrhu,“tko je jamio,jamio“, (posao, radno mjest, tuđa dobra, stanove, činove, rangove) i onih na dnu, onih u centru i inih na peruferij,i nikada takovih na ovim prostorima. Rat  je dignud iznad rada, uništenjem društva pretvorbom, čitaj pljačkom stoljeća, uništenjem  industrije, trećeg staleža, demoliranjem sela, prebukiranjem gradova. Preostala je entropija,izolacija, mržnja , beznađe, zaduživanje do dužničkog ropstva, verbalno domoljublje protiv svakog rodoljublja i gledanje  preko ganice kao spasa. Nastupila je onesposobljenost za bilo kakav društveni dogovor

Evo konačno tih nebuloznih citata kako sljedi:

“Ovakve nasilne, pa i genocidne promjene,

koje su izvršene nakon Drugog svjetskog rata, donose uvijek

dvostrane posljetke: s jedne strane neizbježno produbljuju povijesne

razdore, s druge strane dovode do etničke homogenizacije pojedinih

naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih

granica pojedinih zemalja, a to može imati i pozitivne učinke na

kretanje u budućnosti, u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i

povode za nove sukobe i međunarodne interese” 1

“Bilo mi je strašno, mučilo me to što sam od Tuđmana čuo nekoliko mjeseci prije izbora 1990. godine. Došao je u moj atelijer, misleći valjda da će od mene napraviti svoga Augustinčića, i oduševljeno počeo pričati o tome. ‘Da će hrvatski narod krvlju mora dobiti svoju državu’, da ćemo mi (on s HDZ-om) napraviti ono što Pavelić nije uspio napraviti 1941. godine, da će 50% Srba morati spakirati kofere i odseliti, a ostalih 50% ili postati Hrvati ili nestati!’. Rekao sam mu da je lud, da se mora liječiti i od tada prekinuo bilo kakav kontakt s njim. A neposredni povod da počnem raditi ciklus “Viva la muerte” kao odgovor Tuđmanu na njegov stravični cinizam i bešćutnost, bio je jedan njegov govor majkama i udovicama hrvatskih branitelja 1993. godine, kojima je posrmtno uručio odlikovanja uz riječi da trebaju biti “sretne I presretne” što su im sinovi I muževi poginuli za Hrvatsku!”

(Identitet br. 61, 2003, str. 8-11, razgovor Mire Babić Šuvar sa Edom Murtićem)

 

 

1(F. Tuđman, Bespuća… str. 164)

“Hrvatska je riješila srpsko pitanje u Hrvatskoj. Mi smo prihvatili

povratak dijela Srba u Hrvatsku, kako bi onemogućili napade na

Hrvatsku i prigovore kako je Hrvatska nastavak NDH i da ne želi ni

jednog Srbina. Riješili smo srpsko pitanje i Srba više neće biti 12%

i 6% Jugoslavena koliko ih je bilo. A 3% koliko će ih biti, neće više

ugrožavati hrvatsku državu” [1]

NDH je bila samo puka „kvislinška“ tvorba i „fašistički zločin“ već i izraz kako povijesnih težnji hrvatnog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međnarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, kojaje na ruševinama versaillskoga krojila novi Evropski poredak; tih težnji Hrvatske i njenih geografkih granica“ (Dr Franjo Tuđman na Prvome općem saboru HDZ-a prema Danasubr. 477 od 9.04.1991. st. 32/34, kolumna Ž. Krušelja)

Svi oni koji ovdje fućkaju i galame moraju znati da će morati ići iz hrvatskih zemalja tamo odakle su i došli ako ne budu poštovali volju hrvatskog naroda. (Dr FranjoTuđman na mitingu u Pazinu, prema Danasu br. 426 od 17.04.1990. st.32)

Treba napuniti prazan Trbuh Hrvatske. Bosna je umjetna tvorevina. Vrijeme je da okupimo Hrvate u maksimalno mogućim granicama. Nećemo granice između Hrvatske i Hercegovine. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali Hrvatska država čak sa granicama Banovine ima, a osobito sa poboljšanim granicama. Ne treba računati na BiH kao sa nečim što je od Boga dano i trebada ostane. (Dr Franjo Tuđman novinarki Heni Erceg, ljeto 1990.)

Mene će povijest smjestiti – bok uz bok – sFrancom, kao spasitelja zapadne civilizacije! (Dr Franjo Tuđman, za The New York Times u travnju 1998.)

Jedan od stranaca koji se bavio idejom potpore disidentima u komunističkim zemljama rekao mi je: „Znate profesore generale, daniste Hrvat bili biste nobelovac!“ (Dr Franjo Tuđman, prema Feralu od 31.5.2003.)

Hrvati su ratnički narod. (Udarna rečenica u brošuri dr. FranjeTuđmana „Hrvatska ratna i vojna vještina“, prema Feralu od 23.2.2002./36)

Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije želila. Mi smo procijenili da samo ratom možemo izboriti samostanost Hrvatske. (Dr Franjo Tuđman u govoru na Trgu bana Jelačića 24.5.1995.)

NDH-a je bila i „izraz težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom“. (Dr Franjo Tuđman na I. Općem saboru HDZ-a 1990.)

Umrijeti za Hrvatsku državu – to je ono zbog čega vrijedi živjeti. (Dr FranjoTuđman, prema Feralu od 23.12.2007.)

Sada moramo osigurati granice Hrvatske, te buduće granice hrvatske države u BiH! To jeposebna povijesna zadaća hrvatske države, Hrvatske vojske, nešto što ne smijemo propustiti, je li… (Dr Franjo Tuđman, vojnom vrhu, transkripti iz  1993. prema Feralu od 16.4.2004.)

Mi smo za to da se kosti svakog hrvatskog čovjeka nađu u hrvatskoj državi. (Dr Franjo Tuđman, 1996., prema Feralu, od 30.4.2004)

Srbe treba snažno udariti da prektično nestanu. (Dr Franjo Tuđman, u Brijunskoj naredbi za operaciju „Oluja“, transkripti iz Ferala)

I još ih ima, i ovdje kod Vas! Od 22 suca u Karlovcu ima sedmoro Srba! (Dr Franjo Tuđman, predsjednik R. Hrvatske, kolovoza 1995. u Karlovcu iz Vlaka slobode, Novosti 5.03.2011/32. B. Rašeta)

Srbi su neslavno netali iz ovih krajeva kao da ih nikadn ije ni bilo Nisu uspjeli pokupiti ni svoje prljave gaće. Neka im je sretan put! A oni iz svijetakoji nam i danaspredbacuju da palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske, neka se prisjete daje upravo biblijsko načlo, iz starog zavjeta: oko za oko, zub za zub! (Dr Franjo Tuđman, nakon Oluje, prema Feral Tribuneu od 30.4. i 15.10.2004.)

Sretan sam da mi žena nije ni Srpkinja ni Židovka. (Dr Franjo Tuđman, na mitingu u Dubravi 1989., prema Feral Tribuneu od 5.4.2003. i 25.8.2006. itd.)

Ne treba računati s BiH kaos nečim što je od Boga dano i teba da ostane. Opstanak BiH kao samostalne i suverene, sve kako bi bilo moguć, ide u svakom slučaju na štetu hrvatskog naroda, onemogućavanormalno teritorijalno ostvarenje hrvatske države i stvara pretpostavke za nestanak i onolikog dijelahrvatskognaroda kakav je danas u BiH…

Sada moramo osigurati granice Hrvatske; te buduće granice hrvatske države u Bosni i Hercegovini.

Sa cjelovitom Bosnom mi bismo izgubiliBosnu u potpunosti – čitava Bosna bila bi protiv nas. Ali, na ovaj način mi ćeno imati, slušajte,  Tuđman, predsjednik države i zapovjednik oružanih snaga R. Hrvatske, s predstavnicima HDZ-a iz BiH u Predsj. dvorima u Zagrebu prema stenogramu od 21. rujna 1993. godine objavljenom u više navrata u Feral Tribuneu počevši od 16.4.2004. i nadalje)

Idemo na Prozor, Uskoplje, Bugojno, Jajce; ići na povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, kao i na zauzimanje Uskoplja zbog povezanosti s Novim Travnikom, Vitezom i Bugojnom. (Dr Franjo Tuđman, iz stenograma od 5.11.1993.)

Ja osobno nisam imao nikakvih iluzija što se tiče Muslimana u odnosu na hrvatstvo, jer znam da su se Hrvatiboriti tri stoljeća sa Muslimanima, ne sa Turcima negoli sa Muslimanima iz Bosne i da su oni, znači, doveli Hrvatsku narub propasti (…) jer ta demografska ekspanzija Muslimana je takva da bi nam oni ugrozili opstojnost hrvatske države više negoli što su je Srbi ugrozili u prošlosti. (Dr Franjo Tuđman, iz stenograma o razgovorima s čelnicima Hrvatske i Herceg – Bosne, prema Feralu od 16.4.2004.)

Postigli smo da nemamo samo Herceg – Bosnu, ono što smo imali, imamo znači, među nama rečno, pola Bosne, ukoliko ćemo znati njome na pametan način. Čitavih tih pola Bosne će gurati u pro-hrvatskom smislu, kal što je to bilo. (Dr Franjo Tuđman, prema Feral tribuneu od 24.11.1995.)

Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikad nije ni bilo! Nisu uspjeli pokupiti ni svoje prljave gaće.  Neka im je sretan put. (Dr. Franjo Tuđman, prema Feralu od 30.4. i 15.10.2004.)

Srbe u Hrvatskoj treba proglasiti hrvatskim građanima i nazvati ih „pravoslavnim Hrvatima“. Treba zabraniti odrednicu „pravoslavni Srbin“. (Franjo Tuđman u veljači 1990. prema tekstu na str. 49 knjige „10 odgovora Stjepanu Mesiću“ koju je napisalo 10 beogradskih autora 2008.)

Drage Hrvatice i Hrvati! (Uobičajeno odbraćanje F. Tuđmana građanima Hrvatske, posebice u predizbornoj kampanji 1990-tih).

Kada mi govore kako inteligencija nije na našoj strani, uvijek pitam: koja inteligencija? To je par škribenata, koje se od pamtivijeka, od biblijkih vremena, nazivala farizejima… (D.r Franjo Tuđman, u nekom od nastupa 1995., prema Feralu od 11.5.2002.)

To su ideolouzi jugo-komunističkog režima, djeca oficira JNA i potomci mješanih brakova. (Dr Franjo Tuđman, u lipnju 1996., za Londosnki Financial Times, prema Feralu od 23.2.2002. str. 36.)

 

Što znači da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? To je kao da vamjedan seljak kaže da ima u svom dvoru 60 komada živine. dali je to praščad ili telad? Da li su to kokoši ili guske. Da li je to stoka krupnog ili sitnog zuba? Gdje će svaki razborit seljak i čovjek znati da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava, više vrijedi nego čitavo takvo jato. (F. Tuđman, pr. R. Hrvatske, na sjednici Glavnog odbora HDZ-e u veljači 1996., Feral od 26.10.2007., st. 47., te od 31.5.2003. st. 16-17)

Ne smijemo dopustiti nove zablude i novalutanja, što biStipica Radić rekao, daodlaze kao guske u maglu. A  danas ima tih gusaka koje idu za velikim idejama i integracijama, jer su im premali okviri našedržave i našeg naroda. (Dr Franjo Tuđman, tijekom 1998. prema Feralu od 30.4.2004)

S hrvatskom državom i slobodom još uvijek se nije srodilo 15 posto pučanstva, neki zbog podrijetla, a neki zbog povezanosti s komunizmom. takvih ima pretežno među inteligencijom koju je još Stipica Radić nazivao „pokvarenom gospodom“. (Dr Franjo Tuđman, predsjednik R. Hrvatske, rujna 1998., prema Feralu od 11.5.2002.)

Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa  crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo crnim, nego i zelenim i žutim vragovima, ne samo povezuju nego im se i nude, ne samo da im se nude, nego im se i podaju za Judine škude. (Dr Franjo Tuđman, u govoru 1996., prema Feralu od 30.4.2004.)

Sveti oče, mi i dalje ostajemo vaše predziđe, antemurale christianitatis! (Franjo Tuđman na ispraćaju pape prije njegovog uslaska u zrakoplov, prema Feralu od 8.4.2005., st. 48.)

Mi smo za to da se kosti svakog hrvatskog čovjeka nađu u hrvatskoj državi. Frano dr Tuđman, 1996. prema  Feralu od 30.4.2004.)

Vidite li našu mladež, naše stotine tisuća dragovoljaca, narod koji to ima ne smije strahovati za svoju budućnost. (Franjo dr Tuđman, u nekom od ratnih govora)

U ovom ratu izgubila je muža i dom, ali je dobila Hrvatsku i slobodu. (Franjo Tuđman govoreći na skupu u Konvalima o jednom ženi kao žrtvi rata, prema Feralu od 23. veljače 202., str. 36.)

Umrijeti za hrvatsku državu – to je ono zbog čega vrijedi živjeti! (Franjo Tuđman, na otvorenju „Oltara  Domovine“, prema Feralu od  23.2.02. str. 36)

Ja se s Miloševićem mogu sve dogovoriti. On je razuman političar. (Dr Franjo Tuđman, novinarki Heni Erceg, Feral od 1.11.2003. st. 9 i od 7.7.2001.)

Ne treba računati s BiH kao s nečim bogom danim… Jedan dio, znači, Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povjesna zemljica Bosna… (Franjo dr Tuđman, predsjednik R. Hrvatske, prema  Feralu od 9.4.2004. str. 3)

Priznam da je 1998/1991. bilo ekscesa s naše strane poput paljenja i miniranja srpskih kuća, da se dogodilo poneko ubojstvo, da je netko i prije vremena morao pobjeći iz Hrvatske; međutim Srbi su s tim morali računati. Ponosan sam na sve što smo uradili. (Dr Franjo Tuđman u jednom od govora na Trgu bana Jelačića u Zagrebu tokom rata)

A što se tiče rušenja spomenik i uklanjanja spomen obilježja, to je samo gesta kojom je hrvatski narod izrazio svoj raskid s prošlošću. (Franjo dr tuđman, predsj. Hrvatske, u izjavi zamedije tokom rata)

Rješili smo srpsko pitanje. Srba, odnosno Jugoslaven više neće biti 18 posto koliko ih je bilo. A tri posto koliko će ih biti neće više uzgrožavati hrvatsku državu. (Franjo dr. Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske, u govoru prigodom otvaranja ratne škole u Zagrebu 1995., te Feral od 12.10.2007. st. 20/21)

Nema više onih koji bi budućnost Hrvatske ugrožavali u hrvatskom nacionalnom tijelu, to se i ne moće izraziti nikakvim novcem negoli upravo time, da je ovim korakom (Olujom) budućnost hrvatskog naroda, suvremene i nezavisne hrvatske države jedanom za vazda osigurana za buduća stoljeća i milenije. (Franjo dr. Tuđman, 26.8.1996. iz „Vlaka slobode“)

 

 

 

 

 

[1] – Nikad više 12% Srba! – Franjo Tuđman, predsjednik RH na otvaranju ratne škole „Ban Josip Jelačić“ u Zagrebu, 15. 12. 1998.

ЛИВАДА: НАСЕЉЕНОСТ СРБА У ХРВАТСКОЈ (рецензија рада)


Svetozar Livada

NASELJENOST SRBA U HRVATSKOJ

-Recenzija rada-

 

Pored uvodnog dela, koji ukazuje na cilj istraživanja, istorijat i značaj popisa stanovništva kao izvora podataka, monografija Svetozara Livade ,,Naseljenost Srba u Hrvatskoj” ima četiri dela.

Prvi deo bavi se istorijskim kontekstom naseljavanja srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Prvi zapisi o srpskom stanovništvu u severnoj Dalamaciiji datiraju još iz 14. veka, ali je brojnije naseljavanje Slavonije, Gorskog Kotara, Like, Korduna nastupilo tek nakon  turskih osvajanja. Nije to bila samo puka bežanija nego i strateški razlozi potrebe popunjavanja praznih prostora. To se naročito videlo nakon Austrougarskih osvajanja i stvaranja vojne granice.

Drugi deo analizira demografski razvoj stanovništva Hrvatske po regijama, gradovima i seoskim naseljima prema popisima stanovništva od 1880. do 2011. godine. U periodu od 131 godine na prostoru Hrvatske izvršeno je 14 popisa i oni ukazuju na stabilni udeo hrvatskog i velike fluktuacije nehrvatskog stanovništva. Analizirane su regije Like, Korduna, Banije, Slavonije. Gorskog Kotara, kao i gradovi Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Karlovac, Dubrovnik, Vukovar, Daruvar, Knin i Udbina. Za svako područje daje se tabelarni i grafički pregled po popisima, kao i kvalitativno tumačenje promena.

Treći deo ukazuje na dinamiku neminovnog nestajanja osakaćenog i ostarelog ostatka Srba u Hrvatskoj do polovine ovog veka, a što je bila i Tuđmanova želja. To je samo finale kontinuiranog procesa koji traje od početka Drugog svetskog rata, a što potvrđuje tezu da u Hrvatskoj nikada nije izvršena defašizacija.

U prologu autor ispisuje svoju dokumentovanu optužnicu protiv “hrvatskih integralnih nacionalista” i daje taksativni rezime svih poremećaja.

Monografija ,,Naseljenost Srba u Hrvatskoj” je kompleksno štivo koje je mogao napisati samo autor koji suvereno vlada sa nekoliko nauka: sociologijom, istorijom i demografijom. Svetozar Livada je u tome uspeo. Do sada su mnogi narodi nestali, a da razlozi savremenoj nauci nisu potpuno poznati. Takvi su Etrurci, Tračani, Hazari… Zahvaljujući  monografiji Svetozara Livade ,,Naseljenost Srba u Hrvatskoj” razlozi nestajanja Srba u Hrvatskoj biće svima poznati. Zato, rukopis ove monografije potrebno je što pre lektorisati, objaviti i medijski predstaviti javnosti.

 

Novi Sad, 11. maj 2015.                                                                             Recenzent:

Branislav Đurđev,

dugogodišnji predsednik Društva demografa Jugoslavije

 

ЛИВАДА: НЕГАТИВНЕ ДЕМОГРАФСКЕ ПРОМЕНЕ У ХРВАТСКОЈ КАО ПОСЛЕДИЦА РАТА…


Rezime – skica za zaključak  demografski promjena

 ЛИВАДА

Građanskim ratom 90-ih godina prošlog stoljeća, Hrvatska je poremetila sve demografske strukture svoga stanovništva. Dakle, mehaničkim udarom, ratom, produbila je ubrzanje starenja. Sada spadamo u najstarije narode u Europi. Prosječna starost u Hrvatskoj iznosi, za sveukupno stanovništvo, 42,2 godine. Za muškarce ova prosječna starost iznosi 40,3 godina, a za žene 43,9 godina. Smanjila je multietičnost od 1991. do 2011. , etničkim čišćenjem. Smanjena je prosječna naseljenost po kilometru kvadratnom od 1991. do 2011. sa   Osmi smo po redu ostarjelosti staniovništva iako ne spadamo u razvijenije narode.  Zastupljenost  starijih od 65 godina po posljednjem popisu iznosi  17% Osim toga došlo je do nove prosječne veličine broja stanovnika po naseljima za ukupno hrvatsko stanovništvo., a srpska sela su smanjena na jednu trećinu od nekadašnjeg vremena i postala su neodrživa za život. Prema popisu 2011. godine, u nekim regijama i općinama došlo je do gašenja toponima. Naime, sve je etnicitete etničkim čišćenjem Hrvatske svela na jednu trećinu a srpski korpus dovela selektivnim povratkom prognanih do potpunog biološkog sloma. U ruralnim zonama Srba uništena je sinkrezija gospodarstva i domaćinstva jer oduzimanjem državljanstva mlađim naraštajima i povratkom samo ostarjelih, razbila je integritet nekadašnje srpske porodice. Tako danas, srpska prosječna starost u RH iznosi 53,1 godinu a poljoprivrednika prosječna starost iznosi 58, 5 godina. Srbi su opljačkani, ostali bez svih institucija, infrastrukture, ekonomske podloge, opreme gospodarstva i domaćinstva i društvenog života te mlađih naraštaja. Promjenjene su vrijednosti odnosa udjela spolova u stanovništvu. Žene su po popisu 2011. godine zastupljene sa 51,7% a muškarci sa 48,3%.

Procesi starenja uvećali su pad zastupljenosti mlađeg stanovništva do 19 godina u ukupnom. U 2013. na razini države ova je zastupljenost iznosila 20,6% a ova zastupljenost na razini županija, najniža je u Primorsko–Goranskoj županiji i iznosi samo 17% a najveća je u Brodsko-Posavskoj, 23,3%.

Udio feritivnog ženskog stanovništva u 2013. godini iznosilo je 43,4%. Godinama je mortalitet veći od prirodnog priraštaja bez znanstvenog i društvenog stava što to znači, osim lamenta o „izumiranju hrvatskog bića“. Kod oba spola u porastu je sterilitet. Nastupila je ozbiljna bračna kriza odgađanjem braka, kasniji porodi, svaki treći brak se raspada nakon nepune 3 godine, raste nasilje u porodici i društvu, školama i šire se razne patologije. Raste suicid u svim dobnim skupinama.

Najviše ostarjelog stanovništva starijeg od 65 godina ima u Ličko-Senjskoj županiji, 24,8%. Dakle, svaki četvrti stanovnik u Lici je u ovoj dobi a najmanje u Međimurskoj županiji, 15,9% i Zagrebačkoj, 16,5%. Došlo je do pregrupiranja stanovništva. Oko 50% stanovništva živi u pet županija, od toga samo u Zagrebu živi 795 505 stanovnika ili 18,7%, Splitsko-Dalmatinskoj županiji 454 711 ili 10,7%. Istovremeno, najmanje stanovnika ima Požeško-Slavonska županije, samo 75 801 ili 1,8% odnosno Ličko-Senjska županija koja ima 49 363 stanovnika ili 1,2% od ukupnog stanovništva države.

Država je precentralizirana i istovremeno provincijalizirana. Nikada u povijesti ovih prostora nije bila veća razlika između onih na vrhu i ovih na dnu, onih u centru i ovih u periferiji, bilo zbog državne prezaduženosti i narednih generacija, bilo zbog osobnih dugova pojedin. Posebno  zbog povećanja razlika razvoja i odvojenosti  ekonomije rasta i socijalne politike.  Svaki peti stanovnik je u socijalnoj komi.

Zbog razbijenih porodica, napose srpskih, a i koloniziranih Hrvata iz BiH, porodice se naglo u potpunosti raspadaju. Onie kao ranjiva društvena grupa, čine oko 10% ukupnog stanovništva jer živu u prostoru neodrživog razvoja Siromaštvo i beznađe se širi zbog porasta nezaposlenosti uključujući i one najobrazovanije,  Npr. broj nezaposlenih pod kraj 2014. iznosio je preko 302 000 građana. Ovakva teritorijalno politička podjela u raskoraku je sa odnosima ljudskog faktora i privrednih i prirodnih resursa njene okoline. Nema mogućnosti razvoja ekonomije rasta ako socijalna politika nije drugi pol ekonomskog razvoga. Na socijalnu državu puca se iz svih oružja nesmiljeno. Svake godine emigracijom gubimo stanovnika za jedan omanji grad. Prošle godine, dakle, 2013. gubili smo mjesečno po 1000 stanovnika. Dakle, ljude izvozimo, hranu uvozimo a polja ne obrađujemo. Od 3 000 000 hektara obradive zemlje, samo 1 000 000 obrađujemo. „Isušivanjem mozgova“ najviše gubimo u tzv. najskupljim obrazovanim  kadrovima. Ljudskom faktoru ne posvećuje se dužna pažnja ni u ratu ni u miru jer nezrela i neodgovorna elita vlasti živi odvojeno od života naroda i nije zabrinuta  što je ratom  nepotrbno žrtvovala oko 15% stanovništva. Bahata je do oholosti, neuka i neupućena, najveći dio nje obogatio se ratnim nasiljem i bezakonjem. Čitaj pretvorbom kao pljačku stoljeća. Sukobili smo rat i rad, rad i kapital, elitu i narod i njegove potrebe i interese. Zahvatila nas je duboka društvena kriza. Nastupile su tragične podjele zavađenog društva do nesposobnosti društvenog sporazuma o bilo čemu. Parlament funkcionira na nivou klasnog verbalnog rata. Postignuta je jedino suglasnost oko uspostave čiste nacionalne države, euroatlantskih integracija, ulazak u NATO i EU, i naravno permanentna suglasnost permanentne borbe protiv Srba i marginalizacije antifašizma kao civilizacijske tekovine Europe. Ruralni Srbi stavljeni su u državotvornu eutanaziju bez mogućnosti održivog života da umru u svom zavičaju. Iza svega stoji povijesni poduzetnik katolička crkva, prebogata, hoteći dio vlasti. Vraćeni su joj i feudalni posjedi. Kultom pagoda, što je narod siromašniji, crkva je veća na primjer Udbina, Vojnić i Knin. Premrežena je klerofašističkim militantnim prelatima, negatorima povijesno provjerenih istina. Ne uvažava antifašizam kao civilizacijsku tekovinu. Nije osudila fašizam niti fašiste iz svojih redova. Prijeti ustankom protiv legalno izabrane vlasti sa 1600 župnika i 4000 laika. Od 2003. do 2014. primila je oko 7 milijardi neoporezivih budžetskih sredstava. Osim toga, prima velike pare direktno za obnovu objekata, održavanje oredenarijata idr. Po investicijama, približila se državnim investicijama u kulturi. Najtragičnije je što svojom publicistikom i masovnim medijima izgovorenim riječima na tematskim skupovima pa čak i misama snažno utječe na falsifikaciju i reviziju povijesti. Država ima svoje pretorijance, pazdarane, čuvare poretka koji ultimatima prijete vlasti. Imaju svoje vojne stožere na ulicama u Zagrebu, u Vukovara, u paradnim prigodama. Crkva propovjeda nacionalističku teologiju više od evangalizacije, plaši kršćansko stado „baukom komunizma“. Mitove pretvara u povijest a laži u istine. Veoma uspjelo manipulira sa neukim malograđanskim stadom. Država je divinizirana i fetižizirana, dignuta je iznad života i smrti, posebno Srba npr. oko 70 Srba povratnika ubijeno je nekažnjeno, kao opomena povratnicima što ih čeka. Ubijen je čak i zaštićeni Haški svjedok Milan Levar nekažnjeno. Praktično, država je napala društvo zakonodavnim osnovama države razara vlastito društvo. Uostalom, nemamo suverenu monetarnu vlast. Ovisna je o tri monete izvan svoje, dolar, euro i švicarski franci. Toliko je napadnut pretvorbom, čitaj pljačkom stoljeća, minuli rad, da najproduktivnije generacije koje su prevele seljačko u industrijsko društvo po degresivnoj skali mortaliteta umiro 3,5 godine ranije. Širi se patologija svih oblika siromaštva u čemu alkoholizam, droga i uzurpacije vlasi imaju pogubne posljedice.  Klijentelizam, korupcija razara sve društvene tokove. U ostalom imamo preko pola milijuna invalidnih osoba Sa susjednim zemljam nije uspjela definirati konačne granice. Dakle, Hrvatska kao „kolonijalna sila liberalnog kapitalizma“ vegetira pred stalnim bankrotom. Sve to opravdava nadahnutim verbalnim patriotizmom, kulturom laži kojom brani kulturu smrti. Nigdje u svijetu nije kult rata dignut iznad kulture rada kao što je slučaj u Hrvatskoj. Ni ljepše zemlje ni pogubnijeg raspoloženja većine stanovništva i širenja depresije, defetizma i beznađa. Pozicija i opozicija se natječu koji kojega više isključiti, povrijediti i obezvrijediti do negacije. To je nepisani apsurd verbalnog klasnog rata „ili mi ili oni“.

ЛИВАДА: ЖРТВА ЈЕ ВАЗДА У ПРАВУ…


ŽRTVA JE VAZDA U PRAVU

ЛИВАДА

Pita me u jednom podužem pismu komesar za izbjeglice Europske unije. „Zašto se Srbima u RH sve to dogodilo? Gdje je njihova pojedinačna ili kolektivna krivnja?“

Ukratko odgovaram „Srbi su žrtve povijesnog nekažnjenog zločina.“ Spska krivnja, kao kolektiviteta za to što im se dogodilo i kako im se događalo, nije pitanje njih i njihove krivnje. Povjesna krivnja kolektiviteta  ne postoji. Naime, povijesni zločin za žrtvu naroda kao naroda ne traži krivnju u njemu- kolektivitetu-. Povijesni zločin je onaj zločin kojim su pogođeni ljudi i njihove institucije, dobra, zavičaji, baština, uključujući i groblja i prostor itd . Gospodine komesaru,  zločini su vazda konkretni i utuživi. To je moja preokupacija da nađem bar približno one činjenice koje idu u prilog rasvjetljenja suštine krivnje, odgovornosti  i opsega zločina.

  • Izučavajući rasne zakone NDH, njegovu genocidnu politiku, stratišta, (Na primjer: U mom širem zavičaju,Kordun, kao poloigonu srmti, postoji 170 stratišta sa preko 30.000 umorenih građana.), sudbinu preko 82 konc logora, progone, etničko čišćenje, dolazim do osnovne krivnje državotvorne doktrine i ideologije premrežene jednim dijelom klerofašista Unutar toga nalazim jednoga od najznačajnijih subjekata ovih ideoloških osnova tzv. povijesnog poduzetnika klerofašizam, katoličke  Klerofašizam je najgori oblik fašizma.  Na primjer crkva sa ovih prostora nakon sedamdeset godina nije osudila  fašizam niti fašiste iz svojih redova Klerofašizam živi na ovim prostorima kao konstanta gotovo svih povijesnih nevolja Srba u Hrvatskoj. Međutim, iza dobro dijela katoličke crkve, transmundijalno je povijesna praksa kao povijesnog poduzetnika puna zločina ( križarski ratovi, spaljivanje vještica, nasilna kristijanizacija u Latinskoj Americi, uloga u Drugom svjetskom ratu idr.)  I najzad, konstantni negativni stav prema Srbima i pravoslavlju, napose nakon  raskola i sudbine Bizantskog carstva. Srbi su, naime, iako kršćani, pravoslavci samo se obredno razlikuju od Hrvata katolika. Međutim, za kardinala Stepinca, u Drugom svjetkom ratu, stav prema Srbima je morbidan. Poslušajte sada:“ Kada bi  skuhali Srbina i Hrvata juha bi se razdvojila. “ Na drugom mjestu u svom dnevniku ističe:“ Što se tiče pravoslavlja, tu nema čovjeka, poštenja , morala istine……… „Dakle, kompletna negacija ljudi kao bića ljudskog roda. Poznato jeda su Srbi  došli na ove prostore za vrijeme velikih seoba naroda, napose nakon ekšpanzije Otomanskog carstva. Dakle. gonjeni povijesnim seobama naroda pred Osmanlijskom ekspanzijom tu naseljeni..  Iako su i Srbi zajedno sa Hrvatima gradili svaki svoju nacionalnu svijest, na limesu branili integritet ovih prostora, dakle, suprotstavljali se ekspanziji turske carevine, oni su oduvijek imali proturiječni odnos katoličke crkve prema pravoslavlju. Kako su Srbi živjeli na limesu predziđa kršćanstva i gutali gorke sudbine „konja i junaka“ za obranu predziđa kršćanstva gdje su „ pucale glave kao tikve, a kosti kao cjepanice“ kako kaže jedan pjesnik, to za  neke  katolike nikad ništa nije značilo  Neki dovitljivi znalac te patnje sažeo je u stihove“Krajina krvava haljina, s krvlju ručak s krvlju večera, svak krvave žvaće zalogaje“. Izginule su cijele generacije Srba u obrani toga predziđa kršćanstva, Osim toga, Srbi su ratovali tamo gdje je ratovala Austrijska carevina, a kasnije i u nekim Napoleonovim ratovima. Najbolje se položaj Srba vidi kad se prostudiraju dosjei 180 krajiških generala. Svaki je od njih,  bez obzira na sposobnost, zasluge, vojničko iskustvo i junaštvo,morao se se pokatoliči ako katolik nije bio. Ima jedan koji spada među prve koji to nije htio učiniti i dočepao se gorke sudbine, Mihailo Mikašinović. Kao istraživač, uočio sam jedan dokument iz 17. st. kod Velike, blizu Slavonske Požege, gdje je likvidirano preko 400 pravoslavaca koji nisu pristali da se pokatoliče. Neki kažu da je to najgrublji odjek vjerskih ratova u Europi u to doba na ovome tlu.  Kad studirate iz najučenijih tekstova „oca domovine“ Starčevića, dnevnik blaženog Stepinca, onda ćete vidjeti stavove i pogled na pravoslavlje i pravoslavce dovedeni do apsurda, negacije Srba kao ljudskih bića. Dovoljno je navesti da je u NDH, prema Bogdanu Kočoviću, likvidirano preko 400.000 Srba.  Pored ubijenih , 240 000 Srba pokršteno je, što preko nuncijature papa Pio XII ocjenjuje kao „pobjedu katoličanstva“, a znamo kako je išlo pokrštenje, posebno u 3 crkve: Glina, Kolarić i Sadilovac -pokoljem i maljem.  Svi ti procesi koji su se Srbima događali prisili su me da jednom matematskom metodom ekstrapolacione računice utvrdim koliko bi Srba bilo, pored svih prirodnih i mehaničkih kretanja unutar njihovog korpusa, da nije bilo genocida i etničkog čišćenja. Po ovoj matematskoj logici, danas bi ih moralo biti u Hrvatskoj 1 600 000, a ima ih, nažalost, samo 186 000, po posljednjem popisu 2011. g. To je više nego demografski slom. To je kompletna katastrofa biološkog sloma unutar srpskog korpusa sa nemogućnošću biološke obnove jer razbijene porodice državotvornom politikom povratka reducirane su isključivo na umiruću staračku populaciju. Zapamtite da je prosjek starosti, po posljednjem popisu 2011., sveukupne srpske populacije 53.1 godina, a seljačke 58.5 godina. Ova logika govori sama za sebe da je riječ o saldu kao posljedici povijesnog zločina Jer je državotvorni pokret svoj interes države koja razara vlastito društvo, digao iznad života i smrti ne samo   Srba, nego dobrim djelom i vlastitih građana Hrvata, katolika jer Tuđmanovim konceptom („Norvalskim programom lustracije Srba“ reducirati na tri posto i „ratom spaljena zemlja.“). Evo toga programa:
    • „Bilo mi je strašno, mučilo me to što sam od Tuđmana čuo nekoliko mjeseci prije izbora 1990. godine. Došao je u moj atelijer, misleći valjda da će od mene napraviti svoga Augustinčića, i oduševljeno počeo pričati o tome. „Da hrvatski narod krvlju mora dobiti svoju državu.“, da ćemo mi (on s HDZ-om) napraviti ono što Pavelić nije uspio napraviti 1941. godine, da će 50% Srba morati spakirati kofere i odseliti, a ostalih 50% ili postati Hrvati ili nestati!“. Rekao sam u da je lud, da se mora liječiti i od tada prekinuo bilo kakav kontakt s njim. A neposredni povod da počnem raditi ciklus „Viva la muerte“ kao odgovor Tuđmanu na njegov stravični cinizam i bešćutnost, bio je jedan njegov govor majkama i udovicama hrvatskih branitelja 1993. godine, kojima je posmrtno uručio odlikovanja uz riječi da trebaju biti „sretne i presretne“ što su im sinovi i muževi poginuli za Hrvatsku!“(Identitet br. 61, 2003, str. 8-11, razgovor Mire Babić Šuvar sa Edom Murtić

 

Molim da stalno imate u vidu da su Srbi iz egzistencijalne nužde postali antifašist ugroženi rasnim zakonima. Tuđman je dao porušiti sve antifašističke spomenike „da prekine povijest“ kontrarevolucijom i da realizira ono što  Pavelić upravo zbog antifašizma nije mogao realizirati.

„Samo „Olujom uništeno je“seoskih kuće,  preko 24000 i gospodarski objekata preko 13000, 182 zadružna doma,56 ambulanti demolirano 78 crkava,29 muzeja,181 groblje,325 trgovina,113 vodovoda,96 do dosade, trafostanica,167 industrijskih pogona,920 spomenika,211 krčmi, 410 zanatskih radnji, 118skladišta. Destrukcija srpske nadgradnje tako je temeljita da dolazi da potpunih gašenja srpskih  toponima Avaj!,ponavljam . dosade, nekažnjeno! Kolonizacijom  Hrvata iz BIH useljeno je u najbolje srpske objekte  preko 200ooo Hrvata. Hrvatska je više izgubila pretvorbom, čitaj pljačkom stoljeća nego ratnim kalvarijama.

Otimanjem minulog rada i haračem nad tekućim radom, najproduktivnije generacije umiru tri i pol godine ranije, što je danak kontrarevolucije prelaska društvenog u privatno vlasništvo.

Srbi su kroz stoljeća živeći na ovom prostoru postali sličniji, Hrvatima nego sami sebi, jer žive u njihovom okruženju, po njihovim adetima, zakonima i obligacijama. Prema tome, oni su nekad bili, u odnosu na Hrvate, svaki četvrti, skoro donedavno a sad su reducirani na skoro svaki dvadeset i treći. Oni su bili predmet uništenja u 82 koncentraciona logora, nekoliko stotina masovnih stratišta, nekoliko desetaka hiljada pojedinačnih likvidacija na vlastitom pragu, kući, polju, putu, na javnim skupovima isl.  Zvjersko ubijanje 213 sveštenika i raznorodnih 240 crkvenih objekata pravoslavlja bio je krah mogućnosti vjere. Norvalskim programom,devedesetih godina, prošlog stoljeća, oni su organizirano bili državotvorno programirano zastrašivani, opljačkani, ekpropriirani, progonjeni, ubijani po leopardovoj koži i najzad, razvlašteni svega, Najvećim djelom kompletnim progonom iz ruralnih zona oko 230 000 prognano je seljaka i 124 000 prognanih iz gradskih Srba. Na primjer samo u  gradu Splitu delo žirano je preko  10000 Srba, iz Karlovca protjerano je blizu 12000 Srba u tri dana Nisu se etniciteti  toliko mrzili koliko su se voljela njihova oteta dobra. Pa kada otimačina nije kažnjavana  „navalite otimači!“ Oduzimanjem stanarskog prava u gradovima Srbi su ostali bez elite. A oteto je oko 60000 stanbenih jedinica sa svim sadržajem, nekažnjeno. Tim programom napada na Srbe bila je napadnuta toponomastika Srba, onomatsika, katastar, historija, proveden kulturocid i ruralocid, čak i groblja Srba, uvlaštenje koloniziranih Hrvata, a da Srbe nisu mogli deposedirati. Uništeno je npr. knjigocidom, preko 4 000 000 priručnika pod vidom uništenja ćirilice, iako je ćirilica sveslavensko, a time i hrvatsko pismo. Danas se u Vukovaru vodi rat, iracionalno, protiv ćirilice, i žali se što nije provedena logika rata „Oluja“ i u Istočnoj Slavoniji. U ratu ništa nije bilo pošteđeno. Ljudi, institucije, svetišta,  miniran je muzej pravoslavlja, u Zagrebu pa čak nije pšteđen ni dom i muzej neimara civilizacije Nikole Tesle, niti Teslin spomenik u Gospiću . Integralni nacionalizam nacionalne države koja nosi nominalni naslov Republika, državotvorne kontigente zamračio je toliko um, da ih danas preko ćirilice ugrožavaju ostatke ostataka Srba u Hrvatskoj, Vraćaju u 90-e godine prošlog stoljeća. Oni jesu dozvolili samo da se vrate ostarjeli grobovi, da umru na svojim ognjištima.

Evo što o tome kovač rata – Tuđman – kaže: „Hrvatska je riješila srpsko pitanje u Hrvatskoj. Mi smo prihvatili povratak dijela Srba u Hrvatsku, kako bi onemogućili napade na Hrvatsku i prigovore kako je Hrvatska nastavak NDH i da ne želi ni jednog Srbina. Riješili smo srpsko pitanje i Srba više neće biti 12% i 6% Jugoslavena koliko ih je bilo. A 3% koliko će ih biti, neće više ugoržavati hrvatsku državu. (Nikad više 12% Srba! – Franjo Tuđman, predsjednik RH na otvaranju ratne škole „Ban Josip Jelačić“ u Zagrebu, 15. 12. 1998. To nazivam logikom državotvorne eutanazije. Na tim prostorima nije ostvaren niti jedan pilot projekat obnove srpskog naselja, nije podignut niti jedan starački dom, ni jedna palijativna institucija, ni jedna industrijska zona, a da ne spominjemo razorenu infrastrukturu (električna i putna mreža, vodoinstalacije, telefonija idr.).  Na primjer u Srbiji danas živi preko  52000 penzioneraprotjeranih Srba iz Hrvatske  koji ma je oteta penzija,razoren zavičaj ,razorena primarna grupa, porodica, što znači da su egzisencijalno ugroženi u izgnanstvu To beščašće prema Srbima, kao narodu, zadire u bit srpskog korpusa u kojima oni nemaju krivnje, osim onih za koje se može zbog oružanog sukoba utvrditi konkretni zločin, a takvih je neosporno prilično bilo među Srbima na cjelokupnom području rata. Nitko ih od toga ne može abolirati! A ja najmanje! Zločin je kažnjiv.Mogao bih vam navesti obilje detalja što i koje posljedice donosi ovdje mehaničko socijalno i prostorno razbijanje porodice kao primarne grupe. No kako se država izgona ni država prijema ne drže zakona i konvencija žrtve nekažnjeno stradaju  Međutim, država je zauzela stav praktično kolektivne krivnje, donijela je Zakon o pravima nacionalnih manjina, koji je klasična Kelzenovština jer su svi etnički nacionaliteti manjina smanjeni na jednu trećinu, a srpski korpus masakriran do nemogućnosti biološke obnove. Zakon ne primjenjuju, a mašu s njim pred Europom. Na primjer, ubijeno je preko 70 povratnika  nekažnjeno, među njima jedan Hrvat, Milan  Levar, zaštićeni  haški svjedok, nekažnjeno kojem sam knjigu posvetio , da se poruka uputi Srbima što ih čeka Dakle, srpska krivnja postoji samo u konkretnim oblicima ratnih zločina pojedinaca, kolektivna ne, niti može biti, ali se ona tretira u postupku praktične primjene prema kolektivitetu. Njih, (Srbe) se čak smatra strancima „gostima“ i to preko predstavnice za Europski Parlament.

Kada bih Vam, dragi gospodine, opisao mučilište u konc. logorima u Kulinama, Lori kraj Splita, Gospiću, Sisku, u Zagrebu, Kerestincu, Pakračkoj poljani, Osijeku i drugim mjestima, pretpostavljam da mi ne bi mogli povjerovati za taj oblik zvjerstva, nekažnjenog.  Dakle, da zaključim, Srbi nisu samo izgubili konstitutivnost, nego i državljanstvo i sva dobra bez obzira kad su ovdje došli i kad su sada živući rođeni Ponavljam.preko 52000 penzionera ima dokinute penzije, a živu u Srbiji kao prognanici. Otet im je sav minuli rad generacija. To zvuči grotesno ,a posljedice su pogubne.Prenominirali su preko pedeset toponima gdje su Srbi živjeli da naznače  osvetu, jer od toga nemaju koristi, ali Srbi imaju štetu gubitkom dijela identiteta   SAMO ZA OBRANU GOTOVINE I MARKAČA PRED HAŠKIM SUDOM  HRVATSKA JE PLATILA OKO 3o MILIJUNA EURA Kada bi vam pokazao  sudske  presude nekim  nevinim Srbima i njihovo obrazloženje nebi povjerovali da se vratio na ovo tlo turski adet“Kadija tuži, kadija sudi!“ Tako, DAKLE, DRAGI MOJ UČENI I PLEMENITI GOSPODINE da, praktično, srpsko pitanje u Hrvatskoj ne postoji, nego pitanje hrvatske, hrvatske  države, i njeno ponašanje prema Srbima. Taj stav, povjesnog zločina prema Srbima je posljedica činjenice što su to Hrvati postigli uz golemu i doslovnu asistenciju međunarodne zajednice, nekažnjene krivnje,  . Prestavili su se sebi i svijetu kao žrtva sa  golemim povijesnim zločinima ,ali bez  hrvatske krivnje  Kad su već odlučili da Hrvatsku prime u Europsku zajednicu, nisu je mogli primiti pod teretom takvih zločina,velikog broja nekažnjenih ubistava, pljačka i progona velikog broja Srba svedenih na jednu trećinu umirućih grobova .

Dragi moj gospodine, ovo je u najkraćim crtama, odgovora na Vaše pitanje što se i kako se Srbima to događalo. Detalje možete potražiti kod naše zajedničke prijateljice Lalitte koja je slavista i koja ima na raspolaganju sve četiri moje knjige o prirodi i posljedicama ovoga rata.

Istinski Vam zahvaljujem što ste me „prisilili“ da Vam ukratko odgovorim.
Srdačan pozdrav, kao starom – dugogodišnjem znancu.

 

 

 

  • Svetozar Livada

ЛИВАДА: ДЕМОГРАФСКИ СЛОМ…


Demografski slom bez društvenog i znanstvenog refleksa

Pozvali me moji dugogodišnji radni drugovi, odnedavno gospoda, da kao jedan od osnivača časopisa „Sociologija sela“ koncelebriram njegovo skoro polustoljetno izlaženje, a on se već davno prenominacijom ugasio. Po logici stvarnosti, ja nemam razloga da slavim, nego da kondoliram, jer niti su sela izumrla niti je nestala potreba za znanstvenim interesom za život sela i poljoprivrede. Pa ipak postavlja se pitanje: pridružiti se, slaviti, koncelebrirati ili odustati i intimno kondolirati do bola? Pa mene su ti moji radni drugovi, da ponovim, odnedavno gospoda, katapultirali, „frljnuli“ iz redakcije dok je časopis još bio živahan. Ali ne samo mene nego čak i “ poslodavca“ i druge. Do mene je čak došao glas da su glasali da se ne smijem pojaviti više u Institutu, a ja sam već bio prijevremeno umirovljen i suspendiran s katedre. Ne znam čija je to ideja, ali pouzdano znam da se tome nitko nije suprotstavio. Bila su to olovna vremena, nacionalne kontrarevolucije „Tko nije s nama mi smo protiv njega!“

Ja sam se doista razlikovao od njih po obrazovanju (filozofija i povijest). Bio sam stariji, iskusniji… Već sam prošao kroz pakao odmazde, budući kovač rata izbacio me s posla, umiješao mi se u život da sam morao promijeniti zanimanje. On je postao otac domovine, a naši izbacivači njegovi sinovi kod prirodnih, vlastitih otaca. Zanijela ih fra Bakovićeva duhovna obnova. Ja sam iz nagona preživljavanja postao partizan, antifašist, izgubio veći dio porodice i zavičaj, postavši nasljedno bezemljaš, zbog nasilja novog poretka. Dakle, postao sam sin revolucije iz nužde. Sve sam nacionalne i rasne teorije savladao kroz vlastite vene, primajući transfuzije svih rasa i naroda. Jedan vispreni šeret me zvao „pobjegulja“, jer sam nekim povodom napisao da sam u trinaestoj godini, iz nužde preživljavanja, pobjegao u rat. Oni su mene više trebali i koristili nego što sam ja njih. No, oni su ipak, čini se, povjerovali, da je važnije dići novonastajuću državu iznad društva i ljudske sudbine, a ja sam bio dio njihovog društva, znanstvenog tima i tome smo se bez konflikta istinski radovali. Dakle, oni su mene, etnički a poslodavca ideološki počistili. I ja sada čak živim kao corpus separatum. Sa mnom se vlada i upravlja po posebnom Ustavnom zakonu. Rekoh, nemam zavičaja, doslovno iščupan sam iz korijena, ali moj kraj s područjem gdje bijah rođen, da cinizam bude veći, spada pod područje od posebne državne skrbi. Avaj jada! Izgleda kao Mjesečeva površina. Ni groblja nisu pošteđena. Dakle, i oni su pristali da politiku stave ispred, iznad i protiv ljudi a time i mene.

 

ЛИВАДА

Kao politički Hrvat manje sam čovjek, jer ja dolazim iz „remetilačkog faktora“, a kao antifašista postao sam okupator svetog hrvatskog tla. Po najnovijem rezonu suvišni „gost“. Dakle, doveden sam u dilemu Buridanova junaka. Slaviti ili kondolirati ili s njima više ni u čemu ne sudjelovati. Međutim, „etos moga druga Isusa“, što bi moj učeni kolega Kangrga rekao, nalaže mi da je korisno o našem vremenu svjedočiti. Jer smo bili za to zajedničko stvaralaštvo osposobljeni, školovani, plaćeni i to je bio naš vlastiti izbor. Rat je sve razorio, pa je i sudbinu tog časopisa odredio, a on je bio naš prozor u svijet u domeni ruralne sociologije kao primijenjene znanstvene discipline. Mi smo svojski svjedočili i sve raspoložive činjenice koristili da društvene promjene pratimo u toku. S današnje točke motrišta, čini mi se to kao znanstveni pothvat iza kojega stoje golema svjedočanstva u pisanom obliku, A govori se „‘samo zapisano ostaje!“ A sada nešto o demografiji i našem dobu.

Prije više od četrdeset godina, nas trojica predavali smo demografiju na Filozofskom fakultetu (Vjeko Mikecin, Ico Završki i ja). Oni su predavali fizičku demografiju, a ja socijalnu. Oni su ispitivali testovima, a ja na klasičan način. U toku nekoliko godina, došlo je do većeg pregrupiranja studenata na moja predavanja. Dvorane su bile malene. Nije bilo mjesta. Nastao je problem i formirana je komisija da se ispita zbog čega se to događa. U komisiji su bili učeni demografi I. Serdar i Ivo Klauser koji su nekad nama predavali kao kursistima demografiju u Agrarnom institutu. Nakon saslušanog predavanja bili su više nego zadovoljni i počeli me ispitivati kako dolazim do građe i po kojem udžbeniku predajem. Rekoh: „sam građu stvaram.“

U to vrijeme pripremao sam građu za pisanje socijalne historije seljaštva, koju su mi Tuđmanovi talibani odnijeli. Do tog vremena, već sam bio izvršio preračune starenja stanovništva Hrvatske po svim popisnim krugovima, a u ostalim republikama po općinama. Zatim sam izvršio projekciju smanjenja poljoprivrednog stanovništva u ukupnom do kraja stoljeća po svim republikama. Osim toga, osnovao sam Gerontološko društvo u Hrvatskoj, sazvao kongres gerontologa na koji mi neki činovnici socijalne politike nisu dali da prisustvujem. Jer ja sam bio „vanpartijska masa“ kako je cinično običavao za mene govoriti Stipe Šuvar. Najzad, pokrenuo sam s drugim upućenima osnivanje postdiplomskog interdisciplinarnog studija iz gerontologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Najviše mi je pomogla činjenica što sam prihvatio ‘gorku pilulu’ da upoznam kvartalni i kvintalni sektor, da vodim interdiciplinarnu studentsku praksu geodeta, medicinara, arhitekata i pripadnika društvenih znanosti. Tom prilikom (bilo da smo trasirali buduće pogone i tvornice, bilo da smo mjerili zemljište, bilo da smo ispitivali stavove stanovništva prema raznim fenomenima života u selu, vezano uz inovacije i urbane (ruralne) tokove) smo fluorografirali stanovništvo radi preventive i slično. Tada sam imao priliku gledati uživo kako raste tercijalni, kvartalni i kvintalni sektor jer su promjene bile goleme. Ranije sam učestvovao na razne načine u sedam istraživanja na području grada Zagreba, a on je držao 11% industrijskog potencijala Jugoslavije. Prema tome, bilo je dosta osnove da se studentima predstavi ukupni proces socijalnih i društvenih promjena, koje smo mi do detalja statistički istraživali. To je ovu dvojicu pripadnika komisije više nego zadovoljilo i zahtijevali su od mene da pripremim jedan inauguralni uvod za izabrane demografe sa zadaćom da se pokrene demografski časopis u Hrvatskoj. U to vrijeme je bio samo jedan demografski časopis Stanovništvo, koji je izlazio u Beogradu. Nevoljko sam pristao. Ali mi je bilo stalo da zaista imamo časopis preko koga bi se znanstveno istraživali svi fenomeni promjena, istovremeno propagirali demografiju i ukazali na sve tokove koji su bili izvan mogućnosti ruralno-socioloških istraživanja. Tom prilikom sam pripremio i održao sljedeće tematsko izlaganje kojem je bio posvećen 56. tematski broj Sociologije sela, od kojeg treba početi sa socijalnom demografijom. Dobro sam znao da mi svoju povijest ne poznajemo, osim mitova, a povijest susjeda još manje. Zbog toga sam se odlučio za naš da ga tako nazovem „kulturni krug“ da najprije opišem sociohistorijski kontekst života, razvoja i rasta našega stanovništva kako slijedi.

Evo toga opisa izloženog u časopisu Sociologija sela, od lipnja 1986. godine.

Uzmite mi kao „olakotnu okolnost“ da se kao laik nisam imao ni otkuda znanstvenije informirati. Naime, naša demografska historija nije ni započela svoju pisanu istinu. Ne samo zbog toga što je ova istina složena nego i zbog jednostavne činjenice da je u nas zanemaren ljudski faktor i potrebne pretpostavke za znanstvenu populacijsku politiku. To se ogleda i u tome što je u nas mali broj kadrova za izučavanje demografskih problema, što nemamo raz­vijene institucionalne osnove, što nam manjkaju stručna glasila primjere­na našoj heterogenosti i, napose, što je slab društveni interes za razvitak demografije kao primijenjene znanosti.

Iako je izlišno za ovaj skup, valja ipak podvući da su demografska sa­znanja pretpostavka svakoj drugoj društvenoj planifikaciji i viziji budućeg razvoja. Ta se činjenica u nas predugo zanemaruje. Zbog te činjenice budući će se historičari razvoja znanosti u nas s pravom pitati kako smo znali i mogli planirati društveni razvoj i proizvodnju materijalnih i duhov­nih dobara, a istovremeno zanemarivali znanstveno zasnovanu „proizvod­nju ljudi“. Usuđujem se tvrditi da naša primijenjena demografija praktič­no i ne postoji. Pogubnost te činjenice eksperti bolje znaju.

Od doseljenja naših naroda na ovo tlo poznato je da smo zbog toga što smo na razmeđu Istoka i Zapada bili izloženi stalnim nasilnim i nenasil­nim utjecajima, nasilnim i spontanim akulturacijskim procesima. Nerijetko su sve te činjenice imale negativan, a samo ponekad pozitivan utjecaj na demografske tokove na ovom tlu. Historija pokazuje da je bila potrebna golema energija za biološku vitalnost i golo preživljavanje jer nam je ži­votno stablo nerijetko bivalo sasijecano u korijenu. Dodamo li tome raz­nolike ekološke osnove (reljef, klimat, sastav tla, napose kraški prostori) onda tek naziremo „dramu osnova života“.

Pretežna većina našega, danas kultiviranog, zemljišta rezultat je muko­trpnog antropogenog osvajanja. Više sam puta ponovio kako se govori da se s Mjeseca golim okom na ovoj našoj Zemlji vidi jedino Veliki kineski zid. Međutim, kad bi u jedan limes složili kamenu masu iz graja, drmuna, gromača i suhozidina, što ih je naš težak gradio minulim radom genera­cija i generacija oslobađajući zemljište za proizvodnju hrane, vjerujem da bi to bio veći zid od Velikoga kineskog zida.

Razvoj naselja iznimno nam je složen jer se gotovo nigdje ne susreće takvo obilje raznolikih naselja na tako malu prostoru. Sva su ta naselja donedavno bila ruralnog tipa, disperzna i puna taloga historije. Ne smije se zaboraviti da je donedavno najveći dio populacije živio u brdsko-planinskim prostorima.

Što se tiče vlasničkih odnosa, oni su kroz povijest bili raznoliki i dugo su persistirali arhaični oblici, pravi anahronizmi (begluci, kolonati, nadijeljena krajiška zemljišta, općinske gmajine do klasičnog feudalizma). Kao historijski recidiv oni su podloga velike većine naših katastarskih općina danas.

Porodični život također je bio složen, napose markiran mnogoljudnom po­rodičnom zadrugom te kasnije transformacijom patrijarhalnog autoriteta, porodičnih uloga itd.

Složeni etnokonfesionalni sastav stanovništva, njegova tribalna obilježja, odzvanjaju svojim tradicionalizmom i danas. Jezični varijeteti, dijalektalne osnove, lokalizmi i mnogi oblici enklavizma i izoliranosti naselja bili su temelj socijalne i prostorne imobilnosti seoske populacije. Zbog toga smo kasnije stupili u industrijske tokove. U mnogim područjima gotovo stoljeće kasnije. Agrarna revolucija u nas kao preteča industrijske revolucije isuviše je kasnila.

Dovoljno je pogledati našu putnu mrežu da se vidi da ide preko bȉla i prijevoja, daleko od značajnih životnih resursa jer je narod u zbjegovima iz orlovskih gnijezda gledao u svoje plodnije nizine. Malo zemlje i puno usta dovodilo je do toga da doista zemlja nije mogla ishranjivati sve na njoj rođene. Predominantnost poljoprivrede kao osnovnog temelja života iscrpljivalo je oskudna tla dugim ugarima, dvopoljnim i tropoljnim siste­mima. Istovremeno snažna fiziološka reprodukcija, kako narod kaže „dje­ce bijaše koliko ih Bog dadne“, pritiskala nas je socijalnom bijedom. Nije bez razloga učeni Mijo Mirković govorio o trima mogućnostima ovdašnjeg naroda: „Il’ u hajduke, il’ u zatvor, il’ u Ameriku“ ili, „da nitko ne umije sa tako malo da živi kao seljak“. Odnosno da nijedna činjenica na ovom tlu, dakle, ni carevi ni vlast ni religija nisu povezivali i prožimali ovaj narod koliko isti uvjeti življenja.

Ti teški uslovi nisu dovoljno izučeni. Naš socijalni interes izučavanja socijalne historije slab je i manjkav.

Teški uslovi zarana su izgonili vitalne kontingente s ovog tla u prekooceanske zemlje. Stvorene su dijaspore kao kanali za emigraciju. Međutim, ni oni nisu izučeni.

Imali smo također obilje eksternih utjecaja. Da napomenem samo ratove, agrarne i ekonomske krize uz istovremeno akutno otvoreno agrarno i seljačko pitanje. Ni to nije izučeno.

Beskrupuloznost političke organizacije života i manipulacije seljaštvom kao „glasačkom mašinom“ nije ozbiljnije ni dotaknuto.

Za posebnu je osudu što još uvijek ne znamo direktne i indirektne ratne gubitke u Drugome svjetskom ratu a na životnom stablu još se markantno vide gubici iz Prvoga. Dakle, svoje žrtve nismo izbrojili, a to je bio ozbiljan šok za relativno malu populaciju i od njega se nećemo za idućih nekoliko generacija oporaviti.

U nas nisu izučene agrarne i ekonomske posljedice kriznih stanja na međuratne generacije. Dobar dio tih generacija bio je izložen u svom siromaštvu biološkoj selekciji. Osim toga, one su, umjesto na znanstvenoj medicini, svoju preventivu zasnivale na oskudnoj narodnoj mudrosti, neimarstvu i narodnoj medicini, ali i na hiromantiji, vradžbinama i pučkom vidarstvu.

Goleme mase, cijele regije, manji i veći prostori oskudijevali su u životnim elementarnostima: hrani, vodi, ogrjevu itd. Zbog toga su harale razne socijalne bolesti od difterije koja bijaše „daviteljica djece“, do dizenterije, amebijaze, žutice, masovno se umiralo od babinje groznice i najtipičnije socijalne bolesti  ̶  tuberkuloze.

Stambene prilike bijahu i više nego oskudne. Predugo se zadržala „histo­rijska kuća“: staroslavenska sojenica, čobanska nastamba, jednodjelna i dvodjelna brvnara, bondurača ili kamena kuća odn. pletara. Još i danas se u brdsko-planinskim prostorima susreće „dubirog“, „šilja“, „busara“, „kuća čardaklija“, „magaza“, „ognjište“ koje niti grije niti kuha i peče, ali je šume dogorjevalo. Ti su tipovi donedavna sačinjavali sela i selišta, zaseoke i majure našega ruralnog miljea. Tu je donedavna tekao arhaični život tih naših sada starijih i najstarijih kontingenata, našeg životnog is­kustva rođenog u čatmarama, ćerpičarama, bonduračama, brvnarama i kamenim kućama itd. Ta socijalna osnova življenja zanemarena je i de­mografski neizučena.

Revolucionarne promjene u poratnom razdoblju donijele su istinski obrat: od društvenih odnosa do obilja inovacijskih tokova i procesa. Međutim, ni to nije demografski i historijski izučavano. Prije svega proces industrijalizacije koji je u nas bio spontan i pretežnim dijelom bez industrijalizma kao mentaliteta, što će reći racionalnosti, ekonomičnosti, velikih serija, profesionalnosti, stručnosti itd. Drugi inovacijski tok jest proces urbanizacije. On je, nažalost slijedio logos pogrešne industrijalizacije. Naime, nije mu bila u središtu urbanizacija kao način življenja nego gola gradogradnja, „građenje skladišta za stanovanje ljudi, špelunki i špilja, saća i silo­sa, odnosno dormitorija, i to bez urbanizacijskih planova i vrednovanja kvalitete življenja“. To je izazvalo pogrešnu relokaciju stanovništva. Ob­nova stambenoga i gospodarskog fonda »selogradnjom« pogubna je na starim ognjištima za urbanizaciju ruralnih naselja. Time su prejudicirane nemogućnosti velikih sistema i potrebne moderne infrastrukture.

Ipak, socijalna i prostorna pokretljivost pokrenuta je tako snažno i bez presedana na ovom tlu, i ona je iz temelja mijenjala životno biće. Brže je razarala stare ekonomske, socijalne, kulturne i demografske osnove i institucije nego što je stvarala nove. To je u demografski razvoj unijelo mnoštvo šokantnih činjenica koje mi zasad bez interdisciplinarnih provje­ravanja i mjerenja ne možemo sagledati.

Naša demografija mora razmotriti mnoga ozbiljnija pitanja daljnjega de­mografskog razvoja. Prije svega što za naš demografski razvoj znače go­lema stradanja u ratovima na ovom tlu, gdje je preko 4 milijuna ljudi di­rektnim ili indirektnim procesima izgubljeno samo u ovom stoljeću. To nije dug samo prema žrtvama nego podloga za populacijsku politiku i revitalizaciju stanovništva i zaustavljanje negativnih trendova u nekim domenima biološkog razvoja.

Drugo, što znači dokidanje klasičnoga seoskog društva s procesima de­agrarizacije bez presedana kada je za života jedne generacije smanjena agrarna prenapučenost, a enormno povećana urbana i industrijska pre­naseljenost. Moramo spoznati demografske činjenice za najveći civiliza­cijski preobražaj na ovom tlu. Pa mi smo gotovo cjelokupnu poratnu bio­lošku reprodukciju, dobrim dijelom i socioekonomsku preselili u gradove, a gradove nismo za to pripremili.

Drugim riječima kakav je značaj naglog prijelaza od arhaične, autarkične podjele rada, od imobilne populacije statičnog tipa koja se „svijala oko grobova svojih mrtvih“, na modernu podjelu rada i dinamične strukture života? Što za naš populacijski razvoj znači pomicanje populacije s pla­nine u doline rijeka, s juga prema sjeveru, od izvora prema ušću, iz sela u gradove? Što za naš socioekonomski razvoj znači predugo zanemari­vanje litoralne orijentacije?

Što znači pad nataliteta do uključivo negativnih stopa za velike prostore s jedne strane, i očekivanja prolongacije prosječnog života za gotovo 20 godina, s druge strane? Što znači ovakav trend narušenih spolno-dobnih struktura, s jedne, i ubrzani procesi starenja, s druge strane?

Naša bi se demografija morala više zainteresirati za demografsko histo­rijsko naslijeđe, za minuli i tekući rad generacija. Ta valjda je izlišno pod­sjećati da prostor i vrijeme ne počinju od nas, a niti život naroda. Narod je vječan i ima dugo pamćenje i ne trpi historijski zaborav. Morali bismo napraviti bilancu načina proizvodnje kao historijske determinante u „pro­izvodnji ljudi“, jer kako Marx kaže svaki historijski način proizvodnje od­ređuje i „proizvodnju ljudi“.

Istovremeno, morali bismo analizirati i opće odnose među generacijama. Napose, ulaz i izlaz aktivnih kontingenata jer nam brojne generacije ra­nije izlaze, a velike njihove skupine ne ostvaruju pravo na rad. Okrećemo se leđima ostarjelima, a samo djelomično licem mlađima.

Tako se marginaliziraju ostarjele grupe, a donekle i znatni dijelovi mla­đih generacija.

Od velikog je značaja analiza uloge, načina rada, profesionalnog odnosa i uloge socijalne politike u razvoju. Morali bismo imati bilance stvaralač­kih potencijala, populacijskih grupa itd. Od posebnog je značaja imati realnu spoznaju socijalno-prostorne pokretljivosti koja se počela zatva­rati u općinske granice.

Naša demografija mora otvoriti posebno poglavlje za onu masu popula­cijskih grupa koje su proflotirale izvan granica kao „privremena radna snaga u inozemstvu“. Tu su se odigrali značajni lomovi, unutar porodica i unutar psihosomatskih stanja pojedinaca  ̶  lomovi vrijednosnih stavova. Što su sve te posljedice donijele, a što će tek donijeti može samo odgo­voriti naučni pristup jer je to najskuplja a zanemarena demografska in­vesticija u poratno razdoblje o kojoj malo znamo. Ni opciju sive moždine u tuđinu kao najvećeg kapitalnog gubitka ljudskog faktora ne smije se ispustiti iz vida. Istovremeno morali bismo analizirati sindromatičnu slo­ženost tolike mase obrazovanih mladih izvan procesa rada  ̶  nezaposle­nih. Zatim, toliku masu invalida rada i najposlije brojne kontingente za­hvaćene socijalnom patologijom, prije svega alkoholičare, frustrirane i one sa već izraženim oblicima tenzija koje je s različitih aspekata pogo­dila produžena društvena kriza.

U ukupnoj analizi svih ovih kontingenata od posebnog je značaja analiza porodičnih struktura, problemi porodice općenito od sklapanja do raz­voda braka. Zatim informiranost o planiranju porodice, o oblicima i na­činima planifikacije, to više jer su evidentni trendovi porasta abortusa, steriliteta, divorciteta, itd. Naš je porodični život iz temelja izmijenjen, a mi nemamo naučnih spoznaja o sveukupnosti tih promjena  ̶  kako pozi­tivnih tako i negativnih.

Zbog društveno-ekonomske krize širi se u nas takva socijalna diferenci­jacija i s takvom brzinom koju ovo tlo ne poznaje. Rastu rubne skupine i općenito se život marginalizira jer mu kvaliteta pada iz dana u dan. Ovo ima za posljedice evidentno skraćenje srednjeg očekivanja života, porast mortaliteta dojenčadi, porast pothranjenosti, smanjivanje antropometrij­skih mjera itd. To je razumljivo jer neke indicije ukazuju da morbidologija po svojoj kauzalnosti sve više dobiva socijalno obilježje zbog siromašenja društva. Širi se abiotička ishrana blizu 20% naše popu­lacije, prema istraživanjima, nije imalo mesnih supstancija u svojim obrocima. To je tim ozbiljnije jer smo inače na donjoj ljestvici potrošača animalnih proteinskih supstancija u Evropi. U nas se širi „pretilost od gladi“. Istovremeno imamo obilje porodica beskućnika jer treba za rješe­nje prosječnog standarda stanovanja 25-godišnji dohodak. Zbog te činje­nice događaju se brojne drame: od odgađanja, nesklapanja do rastave braka. Stan je, uostalom, pretpostavka življenju. Širi se apatija i rezigna­cija u svim strukturama što će bez sumnje imati posljedice na buduće psihosomatske sindrome cijelih generacija.

Školski sistem nije prilagođen potrebama društva i njegova je reforma nužna. Međutim, sadašnja praksa reformiranja škole voluntaristički je eksperiment s generacijama jer se proces obavlja bez stručnog uvida, bez učila, bez pomoćnih sredstava, bez demokratičnog utjecaja roditelja, uče­nika, majstora i znalaca, napose udruženog rada i njegovih potreba. Mnoge su institucije u ovoj domeni deficijentne, neravnomjerno raspore­đene, nepristupačne, a uvjeti rada u njima su složeni. Dobrim dijelom, one su marginalizirane. Istovremeno ipak raste broj stručnjaka, a stručno ponašanje opada. Sve je to toliko složeno da očito mnoge od ovih i dru­gih činjenica nepobitno utječu na reproduktivne procese stanovništva.

Ima cijelo obilje temata u našoj demografiji koji nisu načeti. Primjerice, nitko u nas nije istraživao inteligenciju, odnosno sposobnost stanovništva, zatim karakterna obilježja, antropometrijske mjere, genetska obilježja, krvne grupe, rodbinsku genealogiju, konsangvinalne skupine itd. To što radimo u toj domeni na sporadičnim primjerima, rodilištima, školama, u regrutnim komisijama ili studijskim praktikumima nije ni simbolično prema potrebama primijenjene demografije.

Naš divorcitet pa i nupcijalitet samo se statistički kvantitativno obrađuju kao demografske jedinice, a njihova kauzalnost, sindromatična složenost u promjenama u potpunosti se zanemaruje. Njih se jedino promatra kad su posrijedi kriminogene implikacije. Konačno, naše demografske jedinice, osoba ili lice, stanovnik, brak, porodica, domaćinstvo, gospodarstvo, na­selje itd. previše se tretiraju statički kvantofrenično, a manje po sadržaju i kvaliteti dinamičke kategorije podložne promjenama. Zbog te činjenice nisu nam i poznate dosegnute promjene ili perzistencija unutarnjih tradicionalizama.

Sakupljanje statističkih podataka općedemografskog značaja pa i poseb­nih demografskih statistika isuviše je skupo da bi smjeli dopustiti neracionalnost, neefikasnost i neažurnost analiza. Velika većina ovih saznanja sa­branih uz velike materijalne i ljudske napore leže izvan naučnih interpre­tacija ili dospijeva u javnost kad su nove promjene već učinile svoje. Uza svu oskudicu, smatram da nam više nedostaje smisla za ekonomičnost organizacije i efikasnost nego što nam nedostaju sredstva.

Reprodukcija stanovništva složen je problem multikauzalne i multidimenzionalne prirode. Međutim, onaj tko poznaje ove procese ima snažne pret­postavke za planifikaciju u ekonomiji, socijalnoj politici, kulturi i sveukup­nom razvoju zajednice. Ta nas činjenica mora motivirati da razmatramo svu složenost ove problematike u kojoj smo kao znanstvenici zatečeni.

Našoj demografiji nužne su interdisciplinarne analize za potrebe popula­cijske politike, i to širokog spektra. Primjerice, antropološke  ̶  s obzirom na način i oblike života, filozofijske  ̶  s obzirom na vrijednost i smisao života, ekonomske  ̶  s obzirom na analizu načina proizvodnje i društvenih odnosa, sociološke  ̶  s obzirom na socijalnu organizaciju življenja, de­mografske  ̶  s obzirom na reproduktivna obilježja stanovništva i procesa drugih događanja u demografskoj tranziciji. Zatim psihologijske  ̶  s ob­zirom na psihosomatska obilježja, stresove i tenzije koje suvremeni tran­zicijski procesi prilagođavanja donose u doba ukidanja arhaičnog i usmjeravanja u moderni život. Medicinske  ̶  s obzirom na zdravstvenu strukturu i primjenu znanstvene i kurativne medicine. Nutricionističke  ̶  s obzirom na biotičnost i abiotičnost ishrane. Urbanističku  ̶  s obzirom na socioprostornu planifikaciju i redistribuciju populacije u prostoru. Da ne nabrajam, potrebno nam je obilje socijalnih analitičara koji umiju demografski misliti i stvarati da bi se zaustavili stihijni procesi demografskog razvoja koji postaju pogubni. Na brojnim prostorima i cijelim regijama više nema jednostavne reprodukcije, stope su priraštaja negativne, brojni prostori izloženi su depopulacijskim tendencijama. Golema masa populacije odmaknuta je od resursa, npr. poljoprivredne osnove  ̶  zemlje, ruda, šuma, energetskih izvora itd. Istovremeno populacija je u dobrom dijelu sukobljena s brojnim elementarnostima potrebnim za osnove života (npr. opskrba vodom, energentima, ishranom, komunalijama, institucionalnom
mrežom, stanovanjem, organizacijom mikrosredina itd). Gradovi se guše i stješnjuju, njih pritišću i opasuju siromašne četvrti naših slamova, favela, koje mi nazivamo „divljom“ gradnjom, „nehigijenskim naseljima“ itd., što su banalni eufemizmi, jer riječ je o posljedicama odsutnosti populacijske politike i „osvete neplanirane socijalne politike razvoja“, socijalne politike koja se potpuno odvaja od ekonomije rasta i razvoja. Ona se sve više državnim ili paradržavnim institucijama restriktivno manifestira i pukim ekonomskim redukcionizmom dokida postignuti stupanj socijalne sigurnosti. Time čak ide u pravcu dokidanja društva, jer je ima previše gdje nije potrebna, a premalo kao instituta gdje je najpotrebnija.

Sve ove činjenice iznosim ne kao demograf, jer to nisam, nego kao dugo­godišnji empiričar i socijalni analitičar na osnovi neposrednog zapažanja, među ostalim i demografskih procesa i tokova, koji sve više sužavaju reproduktivne osnove i marginaliziraju procese „proizvodnje ljudi“. Kod ovog broja analitičara, kod ovog broja institucionalnih osnova, to se bez kauzalnih analiza tokova i procesa, uzroka i posljedica, koje nose, više ne bi smjelo događati.

To je bio povod da se obratimo upravo vama, da pokušamo na ovom Okruglom stolu znalački i znanstveno javno promišljati. Među ostalim predložili smo preliminarnu idejnu skicu budućeg fundamentalnog istra­živanja reprodukcije stanovništva. Vaš sud, mišljenje, kritičke primjedbe, bit će dragocjen prilog za njegovu operacionalizaciju i izvođenje. Uostalom, od vas očekujemo njegovu konačnu realizaciju.

Hrvatska je imala goleme direktne i indirektne gubitke stanovništva u Drugom svjetskom ratu, nikada temeljito istražene. Imala je cijele zone sekularnih trendova u Posavlju niskog nataliteta, također nikada istražene. Jedino što je temeljito istraženo to su takozvani konsangvinalni problemi na otoku Susku. Zatim je imala goleme otvorene kanale emigracionih tokova, naročito sa otoka i priobalja jer je iz tih prostora imala porodične otvorene kanale sa sekularnim trendovima emigracije.

Osim toga, u Hrvatskoj su procesi starenja uzimali takvog maha da, poznavajući šta to znači, skoro sam se specijalizirao za praćenja starenja stanovništva i u tu svrhu napisao cijelu seriju članaka o starenju čovjeka, starenju naroda i starenju našeg cijelog stanovništva. Pošto sam bio član ad hoc radne grupe za ruralnu sociologiju, pri FAO, imao sam uvid u tokove nestajanja, dakle kraja seljaštva u Zapadnim zemljama, i posljedice koje se iza toga javljaju u odnosu na iskorištavanje arabilnih površina. Taj proces je kod nas uzeo takvog maha da nam se počeo javljati golem broj naselja u kojima je dominiralo staračko domaćinstvo sa raširenim tzv. socijalnim ugarom  ̶  zemlju posjeduju a nitko je ne obrađuje. To me prisililo da inzistiram na uvođenju zdravstvenog i mirovinskog osiguranja poljoprivrednika. No, mogućnosti su mi daljnjeg učestvovanja bile smanjene jer sam već 1972. prijevremeno umirovljen i suspendiran s katedre u 42. godini života. Dakle, izgubio sam kredibilitet istraživača.

Ono što valja istaći, procesi našeg raseljačenja išli su brže nego što je bilo moguće i potrebno. Razvijali smo industriju bez industrijalizma i plaćali golem danak, sa preko dva milijuna i četiristo tisuća invalida rada. Drugo, stavili smo pod urbane procese, skoro pet posto arabilnih površina, a u istom vremenu, Zapadna Evropa koja je imala bolje i izvornije urbane tokove, svega 0.5%. Kritikom takvih hazardnih ponašanja, navukao sam na sebe nevolje sve do sudbenog procesa.

Tokovi društvenih promjena bili su pod pritiskom dvije agrarne reforme sa ogromnom kolonizacijom, etničkim čišćenjem Talijana, Turaka i tzv. Folksdojčera, što je uvelike treslo seizmiku demografskih struktura. Pa učestale reforme gradova, sveukupno 17 reforma gradova. Pod kraj, osamdesetih, upali smo u veliku društvenu krizu. I našao sam se u tzv. Kraigerovoj komisiji i vidio sam, kao na dlanu da se društvo raspada, jer se republički etatizam pretvara u nacionalizam do rasizma. Nije bilo snage ni autoriteta pojedinca ni institucija da taj proces zaustavi bilo kakvim drugim rješenjem nego je ispalo da je ratna opcija optimalno rješenje zbog neodgovorne elite vlasti Avaj, sve su novonastale države dovele neodgovornom elitom vlasti etničko-konfesionalnim građanskim ratom do demografskog sloma stanovništva. Bilo je drugih rješenja. I to je Hrvatska praksom isprobala, tzv. mirnom reintegracijom Istočne Slavonije. Našao sam se u tom paklu i jedva sačuvao zdravu pamet i čovjeka u sebi.

A sada dozvolite jednu digresiju, rijetkima znanu. O pripremi rata sve sam znao. Najprije, od predsjednika Akademije kojeg sam nekad, kao povjerenik pokreta, čuvao, Ivana Supeka. Na nagovor njegova brata Rudija, pitao sam ga šta mu je ponuđeno oko razgovora o tzv. Norvalskom programu. Rekao mi je ono što nitko razborit nije mogao prihvatiti. Luburićevu teoriju izmirenja, a on je bio sljedbenik Pagvaške grupe, Russelovog suda, antifašista. Zatim dosta prije početka rata, a ističem nitko ne zna kad je kod nas rat započeo a još manje kada će završiti. Naglašavam, na Balkanu se nerijetko zna u kojoj vjeri i naciji ćeš biti rođen, a još manje u kojoj ćeš umrijeti. Doznao sam od drugog ratnog druga s kojim sam doživotno drugovao, Ede Murtića, jer sam kao arhivista opsluživao 40 umjetnika koji su komemorirali antifašizmu. Sva su im djela još za života ratom uništena. To talibanstvo me zaprepastilo. Međutim, Tuđman kaže, kao kovač rata: ,,A što se tiče rušenja spomenika i uklanjanja spomen obilježja, to je samo gesta kojom je hrvatski narod izrazio svoj raskid s prošlošću.“ (Predsjednik dr. Franjo Tuđman u izjavi za medije) Kao da je uopće moguće raskinuti sa svojom povijesti!?

A što se tiče rata koji nas je demografski strašno pogodio Tuđman ističe: „Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije želila. Mi smo procijenili da samo ratom možemo izboriti samostalnost Hrvatske.“ (Dr. Franjo Tuđman u govoru na Trgu bana Jelačića 24. 05. 1995.) To je flagrantni falsifikat za obranu bratoubilaštva i građansku stranu rata.

Priroda rata me posebno zanimala, o čemu sam četiri knjige napisao kao učesnik, arbitar. Rat su civili počeli, bili i žrtve i zločinci i kad su uniforme nosili. On je bio dogovoren, građanski, bratoubilački, niskog intenziteta a užasavajućeg brutaliteta sa sekularnim posljedicama, što ne isključuje flagrantnu agresiju. O tome svjedoče urbanocidi Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva i drugih. Međutim, ono što mi je Murtić saopćio, kako kovač rata, Tuđman, zamišlja prirodu rata, nije me zaprepastilo, jer sam znao njegovu opciju i dogovor s fratrima u Norvalu, nego me iznenadilo da je hrvatski narod na to pristao. A evo toga sadržaja o koncepciji rata kojeg mi je Murtić saopćio kada mu je Tuđman rekao da to bez rata ne može i da nije ništa žrtvovati deset, dvadeset, trideset pa i sto hiljada života za državu. Suština je bila, treba lustrirati Srbe, a poštediti komuniste, na što su ovi jadnici, komunisti, pristali, vladom nacionalnog jedinstva. Pogledajte ovaj morbidni koncept Zoro-osvetnika:

„Bilo mi je strašno, mučilo me to što sam od Tuđmana čuo nekoliko mjeseci prije izbora 1990. Došao je u moj atelijer, misleći valjda da će od mene napraviti svoga Augustinčića, i oduševljeno počeo pričati o tome. „Da će hrvatski narod krvlju morati dobiti svoju državu.“, da če 50% Srba morati spakirati kofere i odseliti, a ostalih 50% ili postati Hrvati ili nestati!“ Rekao mu da je lud, da se mora liječiti i od tada prekinuo bilo kakav kontakt s njim. A neposredni povod da počnem raditi ciklus „Viva la muerte“ kao odgovor Tuđmanu na njegov stravičan cinizam i bešćutnost, bio je jedan njegov govor majkama i udovicama hrvatskih branitelja 1993. godine, kojima je posmrtno uručio odlikovanja uz riječi da trebaju biti „sretne i presretne“ što su im sinovi i muževi poginuli za Hrvatsku!“ (Identitet br. 61, 2003. str. 8-11, razgovor Mire Babić Šuvar sa Edom Murtićem)

 

Početkom rata drugi i drugačiji je postao za Hrvate pakao. Sve su nacionalne manjine svedene na jednu trećinu, a srpski korpus je masakriran. Kad uporedim Merčepov minuli rati svoj minuli rad, nalazimo se u omjeru, 1 : 5 u korist Merčepa, i još mu plaćam iz dohotka, kao šefu eskadrona smrti, obranu. Hrvatska slavi kulturu smrti, ne znajući što može iz toga da proizađe. Jer nisu se mrzili toliko etniciteti koliko su se voljela njihova oteta dobra. Neki imadoše sve, kao i ostali, a sad nemaju ništa, ni doma ni zavičaja. Znam pouzdano, duže će se spominjati što su Hrvati napravili Srbima, nego što su Srbi napravili Hrvatima, odmazdom Srbima sveli ih na jednu trećinu uništenjem biološke obnove njihove nadgradnje, institucija, kulturnih dobara. Nastade nova prijeteća socijalna kategorija  ̶  izbjeglice ̶ prognanici. Iz te mase prijeti svekolika patologija, uključujući i terorizam.

Demografsko stablo hrvatskog korpusa je uništeno mehaničkim slomom, ratom „spaljena zemlja“.

Prosječna starost stanovništva je preko 40 godina, a populacije Srba u ruralnim krajevima 58.5, a ukupnog srpskog stanovništva ima prosjek 53,l godina. To je više nego demografski slom, jer povratnici žive u prostorima bez održivog razvoja, bez ikakvih institucija, sa nepovoljnom polno-dobnom strukturom, a zadržavaju jednu trećinu katastra. Tu ne postoji mogućnost obnove života jer u većini su ostarjeli. Na sto umrlih rodi se samo jedno dijete. Urbani Srbi su ostali bez elite oduzimanjem stanarskog prava u gradovima. Njihov se broj radikalno smanjuje prolongiranom mržnjom i svakojakim stigmatizacijama.

Ostalo stanovništvo, tzv. pretvorbom, pljačkom stoljeća, dovedeno je do takvog biološkog slabljenja da najproduktivnije generacije po tzv. degresivnoj skali mortaliteta umiru tri i pol godine ranije. Doživjeli smo deindustrijalizaciju, nestanak trećeg staleža, destrukciju institucija, bijeg mozgova. Samo da izbjegnu rat, zemlju je napustilo preko 150.000 ‘tatinih sinova’, a nismo u stanju bili ni da državni projekat, popis stanovništva 2011., valjano završimo. Kažu neki da stručnjaci u tome nisu imali nikakvo učešće. Osim lamenta nad hrvatskim bićem, ništa se ne istražuje što tragično zvuči, a ogleda se u praznom domoljublju dignutom iznad svakog rodoljublja. Da bi se pristupilo složenoj i kompleksnoj obnovi demografskih struktura, nužno je obilje pretpostavki na državnom, društvenom, demografskom pa i kulturno-antropološkom polju. O tome sam ponešto ranije istakao. Pokušat ću samo taksativno naznačiti neke elementarne pretpostavke o kojima sam ranije govorio kao nužnom tematu istraživanja.

Prije svega treba urediti teritorijalno-političku podjelu jer ona nije saobražena s ljudskim faktorom i resursima i tako je razuđena da kontraproduktivno djeluje. Državu razara centralizacija, a ona se svela na Zagreb. Naša je provincija bliža refeudalizaciji nego modernizaciji države. Nikad u povijesti ovih prostora nisu bili tako različiti oni u periferiji od onih u centru. Rang odstojanja teritorijalno-političkih zajednica po (ne)razvijenosti je neshvatljiv i šanse su onih u periferiji gotovo nikakve. Nikada u povijesti ovih prostora oni na dnu nisu se tako razlikovali od onih na vrhu. Mi nemamo ni proste podjele prostora na urbani i ruralni, na poljoprivredni i privredni, na rekreativno-balneološki i onaj upotrebni. U nacionalnim parkovima bez kontrole gradimo, ozakonjujemo divlju gradnju, otimamo prostor od narednih generacija. Sve je konzumirala neodgovorna elita političke uzurpacije vlasti. Imamo organizirani ozakonjeni klijentelizam. Betoniramo obalu. Mnoga urbana naselja, mnogi gravitacioni centri, nisu okruženi svojom prirodnom ruralnom okolinom. I sela su destruirana. Industrijske zone veće su od avio poligona. Mega trgovine veće su od urbanih četvrti. Imamo golem broj nezaposlenih. Neshvatljivo velik broj onih koji rade, a ne primaju dohadak. Stanovništvo ubrzano stari. Brakovi se odgađaju ili se raspadaju. Stan je mislena imenica. Mlađi naraštaji vire preko granice. I ni ljepše zemlje ni unesrećenijih ljudi, a slavimo kulturu smrti, građanski rat. Ratu tepamo da je čist kao suza. Avaj! Nitko pametan ne može poreći agresiju, urbanocid Vukovara, Sarajeva ili drugih ali oni nisu osnovni uzrok drugim povijesnim zločinima i pandemiji mržnje, koja traje u nedogled. Bratoubilačka borba bez problematizirane građanske strane rata, konclogori, pandemična mržnja, nemaju nikakve veze sa agresijom. Na primjer Zadarskom kristalnom noći, Kuline, Lorom u Splitu, Gospićem Kerestincem, Siskom, Osijekom, Zagrebom, izgonom Srba iz Splita, Zadra, Karlovca, Osijeka, Zagreba i drugih, razaranjem zapadne Slavonije  ̶  odjednom 26 sela je naredbom spaljeno ratom krvi i tla. Uništenje preko četiri milijuna knjiga po naputku, nekažnjeno, Blajburški mit, nekažnjeno. Sve što je uništeno to je bila hrvatska nadgradnja i baština. Sad je najveći problem ćirilica, ‘gosti’, iako je pola hrvatske povijesti napisano ćirilicom i bosančicom, a Srbi su tu stoljećima a nalazimo se pred ulaskom u Evropu. Ne držimo se Andrićeve: „Ne mrzim nikoga osim one koji mrze druge ljude“, a mi i dalje, podvojeni hrvatski korpus, po porodičnim linijama prema učešću u Drugom svjetskom ratu, mitovima i mantrama kljukamo, slavimo kulturu smrti, kao mi ruralni sociolozi što slavimo sudbinu ugaslog časopisa Sociologija sela. Poraze ne treba slaviti!… Za obnovu demografskog korpusa tog najsloženijeg društvenog problema, treba da se dokine razdvojena ekonomija rasta i razvoja, od socijalne politike kao drugog pola razvoja. Dokidanje socijalne države samo produbljuje jaz i onemogućava stabilizaciju ljudskog faktora. Mi se nalazimo pred stanjem neizdrživog omjera da na 1,3 zaposlenih dolazi toliko izdržavanih. Ponavljam, najproduktivnije generacije umiru tri i pol godine ranije. Biološki smo pogođeni zbog otetog minulog rada i reduciranih tekućih primanja. Ne možemo da se hranimo iz vlastitih izvora. Jedna trećina stanovništva približava se socijalnoj komi. Nemamo ni suverenu monetarnu politiku. Mlađe su generacije u beznađu, a srednje generacije su raspolućene i sve više ih stiže broj nezaposlenih prema broju zaposlenih. U demografiji se dobro zna korelacija između ljudskog faktora i resursa, između politike rasta i razvoja i socijalne politike. Ne zaboravite da imamo oko 400.000 invalida. Mi već imamo golem broj obrazovanih demografa ali nemamo demografije kao primijenjene znanosti, ni časopisa za demografiju, ni istraživanja, ni istraživačkih timova, ni interesa društva i znanosti da se ovom sekularno otvorenom problemu pristupi racionalno bez obzira koja stranka drži vlast. Međutim, naše su stranke tako sučeljene da se po svojoj suštini ne razlikuju, ali po međusobnom odnosu potiru kao klasni neprijatelji i mržnju i netrpeljivost pretvaramo u zanat  ̶  zanimanje.

Moja iskustva i sjećanja na ulogu analitičara su različita i prema njihovu značaju i učinku i prema njihovim mogućnostima od onoga što je sada vladajući trend. Postali smo ovisnici zavjere neodgovornih mediokriteta, nepotizma, etnocentrista, elite vlasti, bez obzira na njezine efekte rada. I kad propadamo, politiku slavimo. Jer se samo politikom uspinje i bogati. O tome 280 milionerskih porodica najbolje svjedoči. Kad treba, u uniforme se oblačimo i državi prijetimo. Crkva u laičkoj državi odstupa od misije. Zazivaju na ustanak protiv regularno izabrane vlasti, a parazitira sa 360 milijuna budžetskih dotacija. Negiramo NDH, a isplaćujemo njene pripadnike represivnih organa pod vidom, pazite sad, „domovinska vojska“ sa 350 milijuna kuna iz budžeta. Imamo svoje okupacione zone u svijetu, koje koštaju godišnje po milijun po vojniku. Negiramo vlastitu povijest, antifašizam kao civilizirano priključenje naprednom svijetu na čijim se osnovama objedinjava Evropa. Izjednačavamo totalitarizme. Razbojnike herojima nazivamo. Novac nam je postao novi bog. Imati je važnije no biti i porazili smo sami sebe i sve dosegnute građanske vrijednosti sa dva građanska rata iz kojih nikako da izađemo. Živimo bez koncepta, a imamo relativno dobar broj obrazovanih kadrova. Žrtve smo samoskrivljene elite vlasti nastale na valovima građanske strane rata kojeg zbog bijega iz povijesne istine ne usudimo se problematizirati. Radije trpimo entropiju i državu koja razara vlastito društvo nego da se okrenemo stvaralačkom erosu saobražavanja ljudi sa resursima i prostorima koji su nam generacijama bonificirani poklonjeni. Jedan strani humanitarac mi je rekao u ratu posmatrajući kako se krv lije kao tehnička voda: „Vrijedni ste našeg golemog sažaljenja!“

Bijaše u ratu to opravdano sažaljenje za svakoga razboritoga kao poražavajuća istina etnobanditizma koji su zaraćene strane prakticirale. Strukturalna sudbina posljedica na kohortama demografskog sloma sada, nakon rata to pokazuje. Dakle, sada, kada je vidljivo, nakon više od dvije dekade poslije rata da ni jedan projekat novonastalih državica nije uspio jer su sve pred bankrotom. Onda je poraz najvidljiviji preko sudbine socijalnih kohorti demografskog sloma. I to bez refleksije društva i njenih znanstvenika. A ubrzali smo starenje, poremetili sudbinu braka, suzili radni kontingent, starije generacije brojnije su od mlađih, izokretanjem piramide života. Isušujemo mozgove, betoniramo obalu, širi se uzurpativno pravo, gase se toponimi, degradira se zemljište, uvećali smo skupinu invalida i brojnih socio-patogenih skupina. Nigdje znanje i nauka nisu same sebi sudija. A i dalje ustrajavamo na mitovima, falsifikatima nedovršenog izmirenja. Razvijamo pandemije mržnje na iracionalnom, talibanstvu, privatizacijom povijesti, svaki svoje žrtve oplakuje, druge negira. Dovoljno je pogledati portale, napose Wikipediju i pobjedonosne memoare kao trijumfa kulture smrti. Ratovima se tepa domovinski, otadžbinski i oslobodilački. U poraću, prosto u beznađu, pogibamo i propadamo od velikih riječi i ideologizacije, falangizma kao zavađeni narod, više nego u ratu. Avaj! Na što smo spali plemenskim rezonima!

 

Svetozar Livada

Доживотни сам пацијент геноцида…


DOŽIVOTNI SAM PACJENT  GENOCIDA

 Svetozar Livada

ЛИВАДА

EVO ZAŠTO! AKO SE POJAM „PACJENT“ PREVEDE KAO  ONAJ KOJI TRPI , PATI , TU SAM PROŠA ŠKOLU PATNJE ZA STOTINU ŽIVOTA KAO VIŠE GODIŠNJI PACJENT S  40 OPERACIJA NA KOSTIMA DVIJE NA SRCU I NEKOLIKO KLINIČKIH SMRTI. MEĐUTIM ,GENOCID MI JE OSTAVIO VEĆE PATNJE OD TOGA.  BIO SAM SUPER AKTIVNO  DJETE, NEKI SU GOVORILI   DO GOROPADNOSTI.. BAKA , KOJU SAM OBOŽAVAO , VJEČNO ME ZVALA GOROPADNIKOM ,PROKLINJALA DA NEĆU NIKADA  SVOJE KUĆE IMATI

MEĐUTIN, NAUČIO SAM ČITATI I PISATI PRIJE OSNOVNE ŠKOLE  OD STARIJE BRA

ĆE. ŽAVOLIO SAM KNJIGU. ODVAJANJE OD KNJIGE ME LJUTILO DO PRKOSA.  OTAC MI JE BIO PJESNIK I PODRŽAVAO JE MOJU PRIVRŽENOST ČITANJU,ČAK STIMULIRAO NA RAČUN I ŠTETU DRUGIH POSLOVA KOJE SELJAČKO DJETE MORA OBAVLJATI. IMALI SMO BIBLIOTEKU S OKO 2000 KNJIGA. HTIO SAM  HALAPLJIVO SVE PROČITATI..

RAT SAM , 1941. GOD. DOČEKAO SA STRAVIČNOM ZEBNJOM. NAIME, O RATOVIMA SAM MNOGO ZNAO IZ KOSOVSKIH CIKLUSA I MITOVA, ZATIM OD BROJNIH PRIPOVJEDANJA RATNIKA SA  SOČE, GALICIJE,ZAROBLJENIŠTVA U RUSIJI SUDBINU 1300 KAPLARA. GOLGOTU DO KAJMAKČALANA,“plavu grobnicu“PROBOJ NA SOLUNSKOM FRONTU, A

TEK RAT ENGLEZA I BURA, PRVE KONC LOGORE.  SVE IZ KNJIGA.

IMAO SAM SUSJEDU, VRŠNJAKINJU, KOJA JE PO PATRIJARHALNOM  OBIČAJU BILA MENI NAMJENJENA. NIJE IŠLA U ŠKOLU,ALI JE SAMNOM KOD OVACA NAUČILA ČITATI I PISATI. DOISTA JE BILA DAROVITA. Bila je tako lijepa ka da  JE VAJAO MIKELANĐELO, PLAVE KRUPNE OČI KAO NEBESKI SVOD,  BUJNU ,BRINET RUDLAVU KOSE, STASITA.  I, PRIJE JE OD MENE PSIHOSOMATSKI SAZRIJEVALA. BILA JE SUPERIJORNIJA ŠTO SAM UVAŽAVAO. TAKO DA SU GOVORILI „POPADIJA GA UKROTILA“ POŠTO SAM JA DJAČIO U CRKVI, SPREMAO SE ZA POPA NJU SU U ŠALI NAZIVALI POPADIJA, ŠTO JE I MENE I NJU NERVIRALO. VOLJELI SMO SE KAO BRAT I SESTRA I TAKO SMO SE MEĐUSOBNO ZVALI. ČESTO SMO NA SEOSKIM SVETKOVINAMA PJEVALI U DVOGLASU, ONA ALT,A JA TENOR. ODLAZILI SMO NA SVETKOVINE SELJAČKOG KOLA I ZADRUŽNE MITINGE, GDJE SMO RECITIRALI STIHOVE SOCIJALNE POEŽIJE. SELJACI SU GOVORILI“ ONAJ MALI I ONA MALA VJEČNO SKUPA KAO ŠIPKA I BUBANJ“

DRUGOG AUGUSTA 1941. GODINE DOGODIO SE GENOCID U SELU ZEČEV VAROŠ, KOD SLUNJA. NA ILIN DAN  POHVATALI SVE SELJAKE SELA I ŽETELICE. MEĐU KOJIMA SE NAŠLA  MENI NAMJENJENA IZABRANICA DRAGA KUKIĆ KADA SAM ČUO ZA TAJ POKOLJ I ZA NJENU SMRT TAKO SAM GORKO ZARIDAO I  ONESVJESTIO SE, PROSJEDIO, DA MI SE NAŠ SLUGAN NARUGAO DA SAM RIKAO ZA CUROM KAO JUNAC. VOLIO SAM GA ZBOG ŠERETIZMA OD TADA ZAMRZIO ZA CIO ŽIVOT.  ISTIČEM, JEDNU ZANIMLJIVOST, NJENO KLANJE,   VIZUALO SAM DOŽIVIO PRIJE PADA U KOMU, KAO DA SAM BIO PRISUTAN ŠTO SAM KASNIJE NAŠAO U ARHIVI

ISKAZ SVJEDOKA. OSAM UBODA U VRAT, RASJEČENE DOJKE I RASPOREN STOMAK

UBICU SAM OSOBNO POZNAVAO, BIO JE NEŠTO STARIJI OD NAS. . TAJ  GENOCIDNI  ZLOČIN TAKO MI SE BOLNO UREZAO U PAMĆENJ DA SAM S E POTPUNO IZMJENIO. OSTARIO SAM ZA JEDAN DAN, PROSJEDIO, IZGUBIO  DAR GOVORA NEKOLIKO DANA POTOM, PRESTAO BITI RAZDRAŽLJIV POMALO PRKOSAN. SVAKU RAZBORITU MOLBU, ZAPOVJED UVAŽAVAO KAO NALOG BOŽIJI. SVI SU GOVORILI „OVAJ DERAN SE PODPUNO IZMJENIO „  A TEK SMRT MATERE KOJU SAM U RATU SAM MORAO SAHRANITI, RAKU ISKOPATI U GROB POLOŽITI TAKO ME JE POGODIO DA MI JE ZA SVA VREMENA NJEN LIK NESTAO  IZ PAMĆENJA KAO DA SAM SAMONIKAO.

KASNIJE U RAZGOVORU S JEDNIM UČENIM PSUHIJATROM DOZNAO SAM DA JE TO PERMANENTNI ŠOK PODSVJESTI KOJI ĆE DOŽIVOTNO TRAJATI KAO DIO MOJE NARAVI. DOISTA JE TAKO, KADA SE NAĐEM U ZAVIČAJU, BLIZO TOPONIMA GDJE SMO KAO DJECA BIVAKOVALI BIVAM POSENO PREOKUPIRAN TIM  ZLOČINOM, PROŽET SVIM BIĆEM DA SE NE USUDIM SAM UPRAVLJATI VOZILOM JER MI SE SLIKE KLANJA, KRV, NAVLAČE KAO MRENE NA OČI. KADA SAM OBNAVLJO SPOMENIK  MATERI U POSLJEDNJEM RATU  DEMOLIRAN SKORO MI  POZLILO

PREMA TOME VEĆ SAMO TO GOVORI DA SAM PRAKTIČNO DOŽIVOTNA ŽRTVA GENOCIDA,. SPADAM U ONAJ TIP LJUDI KOJI TUĐU BOL, NAROČITO

MENI BLISKIH TEŽE PODNOSIM NEGO VLASTITE NEVOLJE REKAO MI JE JEDAN UČENI ŽIDOV DA“ IMAM PRENASELJENO PAMĆENJE ZLOČINIMA“ ŠTO ME ČINI NESRETNIM SVJEDOKOM SVOGA VREMENA. JER SAM PRAKTIČNO, ISKUSTVENO SPOZNAO DA JE RAT SAM PO SEBI ZLOČIN,DA NANOSI NIEIZLJEČIVE RANE. PA I NAŠE IZRANJAVANE ŠUME UMIRU PLAČUĆI DA LJUDE NE SPOMINJEM. KAO DUGOGODIŠNJI ISTRAŽIVAČ SUSREO SAM LJUDE KOJI PAMTE PET RATOVA PO GLAVI STANOVNIKA

PREMA TOME, AKO SI ČOVJEK ZALAŽI SE ZA IZMIRENJE TAKO POTREBNO OVIM NARODIMA I  PROSTORIMA KAO HRANA ZRAK , VODA I DRUGO, DA NAS PRESTANU TAMANITI POSLJEDICE GENOCIDA I GENOCIDNIH RADNJI KOJE NI NAJVEĆIM DUŠMANIMA NE ŽELIM KAO ŽIVOTNI PRTLJAG KOJI KAKO VEĆ REKOH NOSIM DO Groba. ZBOG TOGA SE POZIVAM I ODZIVAM NA  SLOGAN CIVILIZIRANIH: “SMRT FAŠIZMU— SLOBODA NARODU!”

ОПТУЖУЈЕМ… Светозар Ливада


.                                                  „Da je Jugoslavija sto puta bila gora nego  što je bila , ovo što je iza nje ostalo sto puta je gore“.. Abdulah Sidran,                                    Sarajevo……………………..dolazi ova izvorna dosjetka kao slogan

E P I L O G- POGOVOR   

ЛИВАДА

Devedesetih godina prošlog stoljeća, Jugoslaviju je zahvatio val nacionalizma, koji se ubrzo pretvorio u tsunami. U zemlji je izbio građanski rat. U Hrvatskoj je na demokratskim izborima na vlast došla ultranacionalistička stranka: Hrvatska demokratska zajednica, na čelu sa dr Franjom Tuđmanom, bivšim generalom bivše vojske bivše zajedničke države.. Građanski rat je izbio prije ratne agresije paradržavnim postupcima najavom lustracije Srba takozvanim – Norvalskim programom . Izbila je pobuna Srba, kako se izrazio sabornik Visković, uslijed nacionalističke represije nove hrvatske vlasti. Hrvatski integralni nacionalizam, kako ga ja nazivam, počinio je zločin prema srpskom narodu u Hrvatskoj, a možda najveći prema svom vlastitom hrvatskom narodu. O ovom prvom zločinu, kao ruralni sociolog i istraživač, ispisujem  spoznate demografsko statističke cenzusne  i kontekstualne činjenice o onom drugom zločinu, iako o njemu imam utemeljene vlastite  spoznaje , nadam se, napisat će  neki slobodoumni Hrvat. Jer ga je brutalni građanski rat mitomanstvom  i falcifikatima povijesno, neodgovorna, nezrela- samoskrivljena elita vlasti sociokulturno,demografski i moralno unazadila, dovevši ga kontrarevolucijom do demografskog  sloma ,do deindustrijalizacije i uništenja trećeg staleža itd.Dakle ,stvorena je   država koja je napala vlastito društvo.

 

 

Heraklit: „Čovijek bez emocija bliže je životinji nego sebi samom!“

 

.Iz prirode  građanske strane rata, devedesetih godina prošlog stolječa u RH nastao je povijesni zločin. Povijesni je zločin onaj, koji pogađa ljude, njihove institucije, infrastrukturu, naselja, antropogene sadžaje i prirodu.  Integralni nacionalisti,. napali su srpsku toponomastiku, onomastiku, katastar(1). Provodili su ruralocid i kulturocid, planirano i po naputcima. Tako su  ugasili „Olujom“ 131 srpska toponima, razorili preko 24.000 stanbenih i preko 13.000 gospodarskih objekata, a ostale srpske seoske toponime doveli, selektivnim povratkom prognanih Srba, pred skoro gašenje.(2) Vidjeti S..L.“ Etničko čišćenje ozakonjeni zločin stoljeća „,Zagreb, Euroknjuga, 2006.

Pa, pogledajte, što je napravljno od 26 sela u Slavonskoj Požegi: naredbom iselili sve Srbe, sve im opljačkali, razorili i najzad 44 civila ubili nekažnjeno. I to, je urađeno kao pilot projekat za „Bljesak“ i „Oluju“. Na tužbu Srpskog demokratskog foruma uopće nije odgovoreno, (3).(Vidjeti optužnicu  SDF i faksimile Narebe) u kojoj stoje  brutaliteti protivni Ženevskoj konvenciji

Ratom smanjeni su prosjeci veličine svih etničkih manjina  na jednu trećinu  Time je reducirana dobrim dijelom  multietičnost zajednice, a nerijetko  uništen veliki i značajni dio zajedničke baštine.  Negdje nisu ni groblja pošteđena .

Da je bilo agresije, i s  hrvatske i sa srbijanske strane, to se ne može poreći, jer smo vidjeli etničko čišćenje Hrvata u srpskoj paradržavi Republika srpska Krajina (RSK) u oko trista razorenih hrvatski ruralnih  naselja i urbanocid nad Vukovarom i Dubrovnikom,  brutalno granatiranje gradova po rubovima Zadra, Gospića, Karlovca, Siska,  Osijeka i centra Zagreba.  ali i nad Sarajevom, Mostarom i Stocem i drugim gradovima u BIH.Hrvatska i Srbija ničim nemogu  okajati agresivne zločine  rata za podjelu BIH. Matrica etničkog čišćenja posvuda je bila ista. Nikoga se za ove zločine nemože abolirati. Crnogorske jedinice poharale su  Konavlje biser mediteranake kulture graditeljstva pogazivši građanskim ratom „etos Marka  Miljanova“ Sve je to   bio zločinački  podhvat građanske strane rata. Međutim, to nije moglo biti opravdanje za etnobanditizam, protiv pobune  i instrumentalizaciju seljaka, otvaranje konc-logore i druge odmazde ruralocida nad preko 1200 srpskih ruralnih naselja RH. Nglašavam, Sve je to činjeno u ima regularne ,priznate države.(Tragovi fakata i arhefakata nedaju se izbrisati). Nacionalisti, pali ste u osveti na nivo  pobunjenika koje nitko nije priznao.    Dokazali ste da se građanskim ratom, kao najgorim  od svih ratova nemože  vladati.

Napali ste antifašizam, kao zajedničku civilizacijsku memorijalnu baštinu, do uništenja gotovo svih spomenika, preko 3000, od umjetnika, koji su obilježili epohu, čije se makete nalaze u svim svjetskim galerijama.

Uništili ste sva memorijalna obilježja po srpskim naseljima, posebno lokalne muzealne zbirke To ste činili u gradovima i selima. Tako npr. oskvrnuli ste memorijalno groblje sa oko 18.000 žrtava antifašista u Zagrebu, muzej ZAVNOH-a u Topuskom, sa originalnim rukopisima „Jame“ Gorana Kovačića i „Majke pravoslavne“Vladimira Nazora sa spomen bibliotekom i muzejem  dokumente Kongresa kulturnih radnika i drugih institucija.(4) Razorili ste najveći funkcionalni memorijalni spomenik Vojina Bakića, na Petrovoj Gori(5) legendi otpora. Gdje je 19% žive sile uzelo učešća u pokretu otpora  kao jedinstve primjer u povijesti ratovanja. Uništili ste groblje pored toga spomenika, kao jedinstven primjer umrlih i ranjenih partizana u bolnici, ubilježenih na stablima bukava. Onemogućili ste, da se na ulicama nalaze obilježja oslobođenja od fašizma. Rušili ste biste srpskih velikana, narodnih heroja. U Zagrebu je bilo oko 1.000 antifašističkih obilježja sa  oko 18.000 antifašističkih žrtava . Niste poštedili ni spomen obilježje martirstva sestara Baković. Ni grobincu narodnih heroja. Uostalom, zemlju ste ostavili bez muzeja Drugog svjetskog rata, kao da se ovdje nije dogodio. Ostali smo bez Trga Republike. Ni jedan koncentracioni logor iz Drugog svjetskog rata, a bilo ih je preko 80 i oko 400 masovnih stratišta, nije zaštićen po konvencijama svjetske baštine antifašizma. Čak ste razorili spomenik Augustinčića  o diječijem kocentracionom logoru na groblju u Sisku. Pogledajte podatke popisa stanovništva 2001. i 2011., kao matematske dokaze etničkog čišćenja po županijama Srba i drugih pripadnika etničkih manjina sa oko 700.000 izagnanih i opljačkanih svojih građana To iznosi oko. 15% od sveukupnog stanovništva. Svi nisu mogli biti krivi.

Prenominirali ste preko 52 srpska toponima, da bi Srbima oskvrnuli identitet u tim prostorima. Čak i Srpske Moravice, iako se tamo Srbi nisu pobunili prenominirali ste.. Knjigocidom ste uništili preko 4.000.000 primjeraka knjiga, da se riješite zajedničkog pisma ćirilice . Minirali ste preko 2.000 srpskih kuća, od toga oko 300 u Zadru, prozvanom kao „kristalna noć“, a u Bjelovaru preko 600, nekažnjeno.

 

Pravoslavne crkve ste čuvali,a poneke razorili, a iznutra gotovo sve opljačkali, devastirali i unakazili. A onu u Karlvcu Sv. Nikole  do temelja razorili. Većina opreme nekadašnjih pravoslavnih crkava nalaze se u deponijma ne uslovnog smještaja antimuzeja (vidjeti Trokut)-. I to je, samo po sebi, optužujuće.

Kada ste izagnali „Olujom“ svu srpsku ruralnu populaciju, od preostalih oko 10.000, polovinu ste pobili, ili su nestali nekažnjeno.  Iza toga ste nadali zaglušujuću dreku, da su Srbi dobrovoljno nestali u organizaciji pararepublike, što je apsurd za svakog onoga koji zna što je seljak, kako živi i što mu znači zavičaj. Ni jedan seljak u svijetu nema rezervne njive, rezervnog zavičaja, rezervna groblja pređa. Seljak je gotovo istovjetan kao kmet, vezan za zemlju svoga zavičaja, i ona mu  je iznad politike svake državne doktrine

Ubijali ste ljude selektivno, kao po leopardovoj koži, da bi slali poruku. Osnivali ste kocentracione logore kao antiljudske i anticivilizacijske institucije, što je moderna povijest osudila sa zavjetom „Da se ne ponovi!“. Ni danas nitko ne zna koliko je najperfidnijim mučenjem Srba nestalo u Lori, Kulinama, Kerestincu, Zagrebačkom Velesajmu, Sisku, Osijeku Pakračkoj poljani, i drugim mjestima. Žrtve plaćaju obranu monstruoznom zločincu Merčepu, zvanom „Napoleon“, komandantu eskadrona smrti, ratniku prije rata. A on protokolarno kondolira, slavi „Pirovu pobijedu!“  Kada ste ubili tužioca Kalanja u Gospiću sa suprugom i nekoliko desetaka drugih , nakon nekoliko dana u Saboru ste donijeli odluku o njegovom  razrješenju , sa obrazloženjem: „nije došao na posao,“ koji cinizam! Svi ste znali za taj monstruozni zločin, jer to potvrđuju humanitarci koji su skrivali njegovog sina, da ne bude, također, ubijen.Što je  kasnije sudskim procesom dokazano.Nema toga čina ni države koji je iznad nevinog života

Nema zločina kojeg niste primjenjivali u likvidacijama Srba (zastrašivanje, mučenje, nezakonito izbacivanje s posla, na ljutu ranu još ljući otrovi, napajanje solnom kiselinom, mučenje induktivnom strujom, morenje žeđu i glađu,  klanje, kamenovanje izbjegličke kolone pred TV kamerama,pred  pojedinačno i grupno pišanje po grobnicama pred TV kamerama,  bacanje živih žrtava u oganj vlastitih domova, ubijanje djece i potomaka pred roditeljima, ili obratno, za tužbe srodnika nametanje takse, ili ovrhom naplaćivanje takse, silovanje, dovođenje kriminalaca da se iživljavaju i nakaza da posmatraju mučenje žrtava, itd. itd). Jeste li čitali intervijue Tončija Majića iz Splita , koji su godinama objavljivani u brojnim glasilima Građanski rat. obilježen je  torturom, svim oblicima sadizma poznatih iz Alkazara i Abugraiba . Dovodili ste ljude u mučilišta iz Bosne, iz druge države, u konc-logore. Kad već nisu sudski odgovarali mučitelji, postavlja se pitanje, šta je sa zapovjednicima i komandantima konc-logora? Jedan danas slovi za eksperta za terorizam. Svi su sve znali, vrlo često i torturu prezentirali javnosti, da unesete paniku, prijetnje i strah!.

Oko 60 stigmatizirajućih pojmova koji su povijesno pripisivani Židovima, pripisivali ste i Srbima: „Srbo- komunisti“, „Jugokomunisti“, kao da nije oko 80.000 ološa komunističkog, Hrvata, prešlo u HDZ i postalo vodeće jezgro etno- banditizma, s ustašoida i udbovaca. Da  navedem samo neke: Tuđman, Boljkovac, Bilanđžić, Perković, Brozović itd.do u nedogled. Pa zar niste simbiozom ustaštva i udbovaca stvarali krizne stožere? Od preko  8oo udbovaca  blizu 750 preuzeli ste iz predhodnog režima. Upitajte o tome Šeksa, koji je sve zločine ozakonio, da bi se mogli braniti Ajhmanovom logikom: „banalnost zla“, „Sve je bilo po zakonu!“. Ne samo da ste Srbe stigmatizirali antipovijesno, kao remetilački faktor, rak ranu na hrvatskom tkivu, ološ, nego ste unijeli i neke nove antropološke pojmove za njih: da imaju šiljate glave, da im treba proučavati mozgove Sotonizirali ste Srbe. Stvarali ste od njih nepovjerljive nakaze: „Ne vjeruj Srbinu ni kad darove donosi!“, rečeno u Saboru, uz frenetićni aplauz! Negirali ste, i dalje negirate, žrtve koje ste proizveli, a praktično nema srpskog sela u kojem u građanskom ratu nije netko poginuo, ili nestao. Uništavali ste njihovu nadgradnju, kao da nije dio naše zajedničke kulture i baštine, njihove institucije i gospodarske objekte, kao da nisu zajednička svojina sistema i bogatstva. Ili ste bosanske Hrvate u nerazorene srpske domove uvlašćivali, a da Srbe niste mogli razvlastiti.

Poslije „Oluje“, prostor prognanih Srba pretvorili ste u najveći pljačkaški prostor, koji povijest naših prostora poznaje.Ova pljačka i danas traje , sječom gajeva, odvozom ruina za nasipanje putne mrežei građevinskih radova odnošenja preostalih ograda, brvnara, spomen mramora sa srpskih groblja. . Došli ste do „humane“ ideje da manastire, koje su i Turci poštedili, pretvorite u smještaj ostataka ostataka ostarjelih Srba, poslije pogroma i progona, da se morao angažirati Sveti sinod i međunarodna diplomacija

Državotvorci, revalorizirana povijest to vam ne može oprostiti  „Nema svjedoka, pa nema ni zločina!“. Zbog toga za zločine u „Oluji“, nitko nije odgovarao. I kad se identificira vojna jedinica, ne može se naći konkretni pojedinac Tu ste složni  pred sudovima, da štitite zločinca. Razvili ste teoriju“ da „Hrvat u Domovinskom ratu ne može napraviti zločin“. Notorni zločinci postaju  počasni građšani svojih gradova, imaju olakotne okolnosti do abolicije, ako su dragovoljci.Ovaj apsurd graniči sa rasizmom Hrvata, kao zaštićenog-aboliranog nadčovijeka.

Cinizmom na svoju štetu, na mjesto memorijalne ploče poklanih Srba u pravoslavnoj crkvi u Glini, stavili ste natpis „Hrvatski dom“, kao da je klanje ljudi hrvatska kućna radinost.Novo izabrani  župan  Sisačke županije prijeti „simpozijem ću dokazati ,da nije bilo pokolja u Glini!“Općinska uprava Gline izdaje zabranu srodnicima da nemogu kondolirati   na mjestu zločinaaje., nego jednom godišnje na groblju.. Ne ličili vam to  na državno ponovno ubijanje već davno poklanih i sadističko poniženje srodnika?     Razorene prostore cinično nazivate prostorom“ od posebne državne skrbi“. Hoćete Srbe izmjestiti iz zajedničke povijesti, unatoč svih suprotnih fakata i arhefakata. Na primjer, niste dozvolili da se Srbi registriraju sui generis, kao autohtona društvena grupa, prisutna, nekoliko desetaka generacija, više od šest stoljeća u Hrvatskoj, lli preko- najmanje 21 generacija. Tada bi njihove potrebe institucija bili dužni alimentirati tzv. glavarinom, proporcionalno po poreskim obligacijama. A sada alimentirate, sitnim crkavicama, kvotnu političku elitu,  kao koalicijske partnere svih vlada da glasaju za zakone, i kada su protiv Srba, na primjer, Zakon o poljoprivrednom i općinskom zemljištu. Koliko ste zahirili u zaslijepljenoj mržnji, govori činjenica, da spomenik neimaru civilizacije Nikoli Tesli u Gospiću, ne može biti vraćen na mjesto gdje je nekada bio, samo zato što je Srbin.

Bez Srba, pitanje kakvi bi nam bili katastri, granica, političko osviještenje, sadašnje džavne granice. Srbi su dali veći obol, srazmjerno svojm broju, obrani predziđa kršćanstva, žrtvujući cijele generacije, gradeći naselja na limesu, putnu mrežu, humanizirajući prostor, nego bilo koji drugi etnicitet. uključujući i hrvatski. Pogledajte četovođe, generale, sastav regemenata, raspored srpskih naselja Like, Korduna i Banije u vrijeme Vojne Krajine.u obrani „predziđa..“

U Drugom svjetskom ratu, zajedno s hrvatskim antifašistima, obranili smo čast i donijeli slobodu  umjesto Ruzveltova prijedloga da se Hrvatska zbog  monstruoznih zločina  kvislinga stavi pod „međunarodni protektorat“. Ne, samo to, nego su se srpske generacije žrtvovale, dajući cijeli prostor kao logistički osnov otpora. Pogledajte sastav Prvog korpusa NOV, s  90% Srba, i činjenicu, da je samo deset posto preživjelo. Pogledajte, gdje su bila sjedišta glavnog štaba NOB u Hrvatskoj i drugih novonastajućih institucija. Sve su nam moderne institucije Republike Hrvatske nikle u srpskim prostorima i naseljima, koje ste razarali u ovom građanskom ratu, negirajući srpski antifašizam. Notorni je zločin razdvajati srpski od hrvatskog antifašizma, kada je antifašizam civilizacijska tekovina. Ali samo za vas, tribalce, to nije. Hoćete pored  lustracije Srba još jednu najavljujuću lustraciju- „OLUJU“ U Istočno Slavonijij. Danas to falsifikatima gurate u udžbenike, trujući naredne generacije.

Opljačkali ste Srbe u gradovima i selima, nekažnjeno. Iz gradova ste istjerali 124.000 građana, otevši im stanarsko pravo (s oko 60.000 stambenih jedinica) samo zato što su Srbi i da namirite Tuđmanovu kvotu: „neće više biti 12% Srba i 6% Jugoslavena, nego 3%“.

Izmišljali ste teroriste, snajperiste u gradovima, ali ih u urbanim Srbima niste mogli naći, jer su vas nadvisili, nisu pristali na građansku bratoubilačku prirodu rata i kada ste ih ubijali, deložirali, pljačkali, progonili i u logorima mučili. .Pouzdano znam da  Nadan Vidošević  i Jadranka  Kosor nisu toliko mrzili nekadašnje nosioce stanarskih prava koliko su žudili  za vrijednostima vrijednosti i lokacija  tuđih stanova   Dakle, oteli  ste prognanim Srbi stanarsko pravo, odnosno oko 90% vlasništvo, da namirite šogune  da Srbe lišite obrazovane elite, otevši im sva dobra, koja nisu mogli ponijeti sa sobom. Bilo ih je stravično gledati postrojene na Sveticama na odlasku,pretraživani, da ne nose oružje, a onda su im otimana dobra, koja se pljačkašima pretresa  svidjela.

U Zagrebu se dogodilo najmorbidnije ubojstvo, najprije  poznatog sindikalca  Krivokuće , zatim porodice Zec, s dvanaestogodišnjom djevojčicom bačenom na smeće. To je bio klasični državotvorni terorizam( vidjeti V Obradović) Stravična poruka Srbima.  Dugo poslije oktroiranog mira, gradonačelnik metropole, socijademokrata Milan Bandić, organizirao je miting veterana i građana, da iz trideset tisuća grla, građana metropole kliču „Ubij ,ubij,Srbina!“ Po popisu 2011. Zagreb je imao samo 17.526 Srba, jer je oko 60% prognano.. Danas, sigurno znatno manje zbog naglašenog mortaliteta ostarjelih Srba . Prema obrednim ukopima i krstitkama na stotinu sahrana Srba rodi se u Zagrebu samo jedno srpsko dijete. Prirodno je, da na smanjenje utječu i migracije, spajanje porodica s izagnanim, ali to treba posebno istraživati za nestanak Srba na ovim prostorima.

U Splitu, starodrevnoj metropoli Cara Konstantina, prognano je 5.526 Srba s otetim svim dobrima. Dakle, ni stari urbani primorsko-lučki–mediteranski grad nije mogao odoljeti zločinu progona drugih. Tamo je deložirano preko 10.000 pripadnika drugih etniciteta, koje je obavljala ustašoidna jedinica prozvana po najkrvoločnijem razbojniku iz NDH Bobanu, tzv. „bobanovci“. Nedavno joj je podignut spomenik, u čast što se borila protiv „antifašista“, u režiji gradonačelnika, socijaldemokrate Baldasara. Dokaz je to koncenzusa svih političkih stranaka za čistu nacionalnu državu bez Srba.

Iz Rijeke, također lučkog grada, izagnano je, prema popisu 2001. godine, od 18.891 Srba, skoro polovina (9043); iz Osijeka je etnički počišćeno, od 15.985 Srba, 1o.513; iz Karlovca je izgnano, od 14.529 Srba, 10.134 i svedeni od 24,22% na 8,34%; iz Dubrovnika očišeno je, od 4.342 Srba, njih 3.110 i svedeni sa 31,63% na 15,23%. Iz Vukovara od 14.425 Srba, očišćeno je 4.419. U Daruvaru, od 3.083 Srba, svedeni su na 1.495. i smanjeni za polovinu, sa zastupljenošću od 15,23%. Iz Knina od 9.857 Srba, koliko ih je bilo 1991.g., etnički je počišćeno preko osam tisuća i svedeni sa 80,02% u 1991.g. na 10.51% popisom 2001. Iz Udbine očišćeno je etničkim čišćenjem 868 Srba. To je najbrutalnija odmazda u jednom urbanom mjestu poslije Knina. Srbi su u Udbini etničkim ćišćenjem svedeni od 80,38% 1991. na 22,59% 2001. god. Oba ova grada su novonastajući mit, s tom razlikom što je etnička struktura u Kninu u potpunosti promijenjena koloniziranim Hrvatima iz BIH i grad pretvoren u socilalni slučaj. Dakle, pored evidentnih činjenica, nitko se pred falcifikatorima ne usudi spomenuti etničko čišćenje Srba, , niti građanski rat, kao ambijent u kome se to događalo. Bulazni se: Srbi otišli iz obijestii, dobrovoljno, ne vole zavičaj, hrvatsku državu.

A pored vatrenog oružja, avijacije, kanonada,“orkana po kolonama civila“ masakra, izbjeglice su kamenovali u izbjegličkim kolonama, kao u srednjem vijeku plemena, ili Arapi u nekim sredinama danas. Kada sam američkom ambasadoru rekao: “guverneru“ što nisi obrnuo kolonu traktora, mali sine velikog oca „ užasno se naljutio. Pa u čemu je bila krivnja tolikog broja nevinih, čestitih ljudi, osim što su bili Srbi? Svi i da su htijeli! nisu mogli biti krivi. Ne aboliram niti jednog srpskog zločinca . Nprotiv , sa prezirom osuđujem.Sve zločine vršili ste s krunicama  oko vrata  i brevijarima u džeovima ili ruksacima izdajući sebe i sve kršćanske,građanske  moralne ljudske i vrijednosti .A poznato je da nema niti jedne države u svijetu koja je iznad jednog nevinog života.

Kao zaključno,  na osnovu egzaktnih matematičko statističkih, cenzusnih pokazatelja provjerljive naravi, za povijesni zločin., koje navodimo u demografskoj analizi po gradovima i selimas brojevi od 700.ooo prognanih i opljačkanih sami po sebi vas optužuju posljedicama demografskog sloma ( vidjeti tabelu po županijama).To se ponavljam  ne može  opovrći, sakriti ili negirati.  Iako to  flagrantno činite.Kao što znate, zločin i zločinac uvijek je konkretna ličnost i čin zločina,po tome su utuživi. Obnovom ustaškog sindroma, kao najmračnijega doba iz vlastite povijesti, napali ste srpski kolektivitet u svim domenama zajedničke povijesti i baštine. Napali ste zajednički jezik, pismo zajedničku povijest, razvoj političke svijesti i obrane integriteta ljudi i prostora , itd. Kontrarevolucijom i izmjenom društvenih odnosa, posebno ste napal antifašističku zajedničku memoriju, pa ni grobove, kosturnice ni groblja niste poštedjeli.. VANDALIZMIMA  MRTVE PRETVORILI STE U STRATEŠKE DRŽAVNE NEPRIJATELJE Toga nigdje u modernom svijetu nema. Ponizili ste svoje najveće umjetnike, čija su djela u svim svjetskim galerijama prihvaćena kao svjedočanstvo martirskog   vremena. Vi ste ih rušili i razarali i tada kada su bili jedini umjetnički ukras gradova i sela i dokaz martirstva srpskih i hrvatskih neimarskih generacijskih stradanja. Niste poštedili ni 40.000 kompleta Enciklopedije Lekskografskog zavoda, bacanjem u rezalište. Odmazdom prema Srbima, negirate njihov generacijski obol zajedničkoj obrani i integritetu ovih prostora. Od antifažizma, napravili ste prigodničarsku lakrdiju.  Nazivate  ga „floskulom“ De iure, odričete se NDH, a defakto alimentirate njhove represivne organe najbrutalnije kvislinške tvorevine, pod vidom „Domovinska vojska“ .I to  po višem koeficjentu od antifašista!  Na to vas mora Efrem  Zurof upozoravati. Kadgod idete u Izrael kao u Kanosu  prisjetite se  hrvatskog antifašizma, a kod kuće ga tretirate kao prigodničarsku lakrdiju.

Napali ste minuli rad najproduktivnijih generacija, koje su prevele seljačko u industrijsko društvo, pljačkom minulog rada i tekućim „haračima“ da po degresivnoj skali mortaliteta umiru tri i pol godina ranije.. Pokidali ste kontinuitet gdje se nije smjelo, pretvorbom, čitaj pljačkom stoljeća, osiromašili ste vlastitu zajednicu, zloupotrebom države protiv vlastitog društva. A Srbi ne samo što su ljudi, kao i vi, nego povijesno stoljećima dio ovoga društva. Razarali ste ili pljačkali njihova dobra, stimulirajući zločine i zločince, nekažnjeno, da ostvarite kompletnu lustraciju Srba. Danas se nalazimo u stanju nemogućnosti društvenog dogovora: kuda i kako dalje. Jednu trećinu teritorija, gdje su živjeli Srbi, pretvorili ste u mjesečevu površinu, uz slavlje, fanfare i koncelebracije. Proveli ste najbrutalniju lustraciju srpskih kadrova i Srba po gradovima i selima i novu i dalje zazivate . Militarizirate društvo kroz tekstove glavnih novina za progon drugih i drugačijihs permanentno udarnim kolumnama, naročito“ Kršćanska sadašnjost“ . .. Kulturom laži, slaveći kulturu smrti, razvili ste, falcifikacijom, mitovima pandemičnu mržnju, koja traje u nedogled. To vam rade, neki  znanstvenic, neki urednic, nekii klerici a i  neke institucije nesređene države  Uveli ste kunu, da svakoga, svaki dana i noć, podsjećate, da je ovdje nekad bila najmonstruoznija kvislinška tvorevina NDH. Stvarali ste po njenom uzoru logore i mučilišta i nijednog procesuiranog zločinca iz vlastitih redova niste osudili, s dubokim uvjerenjem kajanja i katarze, da je doista napravio zločin. Crkveni prelati, klerofašistoidni talibani, privatiziraju povijest. Osuđenog zločinca odlukom međunarodnog suda za zločine u BIH, proglašavaju hrvatskom vertikalom, bez stida i kajanja pred crkvom, narodom i svijetom (pomoćni sisački biskup  Košić) Pristali ste besramno na građanski rat: “Rata ne bi bilo da ga mi nismo htijeli…….“/Tuđman/, antiljudski i nemoralno, žrtvujući da ponovim oko 15% vlastitog stanovništva, dovodeći demografski korpus do sloma, a srpski do biološkog sloma. Cijeli svijet naziva rat građanskim samo vi  neostaljinistički  „Domovinskim!“

. Živite u uvjerenju da pravnici određuju prirodu rata, a nju određuju žrtve i razaranja, koje ste u ime države sijali nemilice, nekažnjeno. Progonom ste i selektivnim povratkom srpskih prognanika, oduzeli minuli rad generacijama, da umiru ranije. Samo u Srbiji ima 52.000 prognanih Srba, kojima ste oduzeli mirovine Zatim, oduzeli ste državljanjstvo svoj rođenoj djeci i djeci u majčinim utrobama, začetim na ovim prostorima, bez krivnje,  Falcifikacijom, mitovima i lažima, razorili ste sve povješću provjerene istine o sebi i zajedništvu sa Srbima. Sve  su to nedjela samoskrivljene nezrele elite vlasti u korist vlastite nesreće. Stvorili ste poseban Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, kojima mašete pred Europom, ali ga ne primjenjujete, ili ga rigidno selektivno primjenjujete i dokidate (klasična kelzenovština!). Ne možete urediti državu, da odustane od napada na vlastito društvo, vlastito pismo, vlastite norme  običajnog i pisanoga vlastitog i europskog pravo.

Živimo u posvađanom i duboko podijeljenom društvu u kojem šoviništi, militarizirana crkva, ratni veterani, poput pazdarana, privatiziraju državu kao prćiju, nekažnjeno. Podržavate bukače, koji prijete „baukom komunizma“ i nužnom lustracijom, kao da već nije provedena po gradovima i selima. „Oluju“ zazivate u Istočnoj Slavoniji i progone Srba, ćirilicom. Umjesto slavlja mirne reintegracije slavite „Pirovu pobijedu“ Narcisoidno, cinizmima lažete sebe i svijet, da Srbe štitite po najvećim standardima, a ubili ste 70 povratnika, bez suda, mnoge na monstruozan način, da pošaljete poruku što Srbe čeka, ako se vrate. Čak ste nekažnjeno ubili i zaštićenog haškog svjedoka, Milana Levara i 15 povratnika-Srba, samo oko Gospića, i među njima jednog umirovljenog generala .A kada se sjetim ratnog doba, zatim poraća, poslje Drugog svjetskog rata, povratka ljudi sa ratišta i iz logora širom Europe, svjesnih umiranja Hrvata i Srba za bolje sutra i praštanja, srpskih samarićinstava, smanjivanja etničke distance, mješovitih brakova, solidarnosti u obnovvi zemlje, ne mogu pojmiti da se radi o istim narodima. Sada se stalno vraćamo na godine 1941. i 1991. Dakle , na prapočetak i početak.

Čak crkva prijeti ustankom 1.600 župnika i 4.000 laika protiv „nenarodne – legalno izabrane- vlasti“. Zemlja nikada bogatija nije bila, nego danas, a narod siromašniji, država pred bankrotom, sa najvećim socijalnim razlikama u povijesti, a crkva s okreće obilju i nasilju, odstupajući od misije, bez srama. Za crkvu u Kninu, mjestu novog mita  plaćate 10.milijuna kuna a deset tisuća kninjana živi u socijalnoj komi. Crkva privatizira povijest, nije osudila fašizam niti fašiste iz svojih redova.

Suđenje Srbima vratili ste u Tursko doba: „kadija te tuži, kadija ti sudi“. Javno mnijenje je prožeto organizacijom mržnje protiv drugoga. Sa trgova i sportskih borilišta kliče se besramno pred svijetom: „Ubij,ubij Srbina!“ „ Za dom spremni“ A onda molite svijet antifašističke Europe za milost  zbog vlastitog manifestiranja fašističke heraldike. Kao što su ustaše pobili sve Židove, u NDH, to isto žele državotvorci Srbima, na perfidan način: izgnanima oduzimanjem imovine, stečenih prava, razbijanjem porodica, reduciranjem, mirovina, oduzimanjem stanarskog prava, državljanstva,  Srbi danas žive u selima koja to ni po čemu više nisu, bez potomaka, rođaka, kumova, bez ijedne palijativne institucije. Učinili ste, dakle, ono, pod kraj 20. stoljeća, što su Amerikanci učinili Indijancima, daleko ranije, Australci Aboridžinima, a Turci Jermenima, samo na perfidniji način. Kada ste pojam Srbin pretvarali u psovku, u zaglavlju lokalnih novina Slavonije, pisalo je: “Srbi, prokleti bili ma gdje bili!“ . Na „zidopisu“ u Osijeku i danas stoji: “Sjedi Srbin ispod krsta jede govna sa tri prsta“. Niti jedan prelat, na ovu morbidnost, nije se pobunio u ime: “Boga oca, Boga sina i Duha svetoga!“, dakle, kršćanske, fundamentalne „trijade“. Ministar prognanika, bibličar, na promociji svoje knjige, kaže pred kamerama TV, da su Srbi dobili što su tražili i zaslužili. Revalorizirana povijest, ma što vi o sebi mislili, radili i falcifikacijama pisali, na strani je istine, koja ovakve zločine  osuđuje To je slika novonastajuće elite vlasti koja je ozakonjeno  opljčkala svoj vlastiti narod  nekažnjeno

Ponavljam, žrtve, materijalna razaranja su mjerna jedinica prirode svakoga rata. A svaki rat sam je po sebi zločin Zbog koncenzusa lustracije Srba, oni nemaju danas niti jedne svoje institucije, osim okljaštrene i opljačkane pravoslavne crkve i morbidnih ukopa, a pravoslavna crkva držala je oko 2,5% zemljišnih i šumskih površina od jedne trećine ukupog srpskog katastra. Imala je pravoslavna crkva i druge svoje vlastite i zavještane nekretnine. Rat je sam po sebi zločin,kako već napisah a vi falcifikacijama rata pjevate mu ode, dižete mu zavijetne crkve, spomenike, kažete da je “ čist kao suza“. Kojeg li apsurda! Pa odkuda je toliki zločin na ljudim, nadgradnji, institucijam itd. i kako je nastao? Da ciničan budem, državotvorci, sve ovo „pusto tursko“ na hrvatski način, rezultat je Tuđmanovog safarija, etnobanditizma“, da ostvari svoj antipovijesni teorem, da je genocid koristan čin za “popravljanje povijesti“. Ova povijesni zločin Krleža bi cinićno nazva sučeljavanjem „hrvatske kulture“ i „srpskoga junaštva“. A neki se golim okom vide s Mjeseca. Zato vas izvornom demografskom faktografijom i na osnovu pisane građe evidentnih zločina, uvjeravam, brojkama, krivuljama, postocima, trendovima da prestanete kulturom laži i falcifikatima slaviti kulturu smrti, reciklirati rat poslje najgoreg građanskog rata, obnavljati posijanu mržnju, umjesto stida, kajanja i težnje ka civiliziranoj katarzi.