ŽRTVA JE VAZDA U PRAVU

Pita me u jednom podužem pismu komesar za izbjeglice Europske unije. „Zašto se Srbima u RH sve to dogodilo? Gdje je njihova pojedinačna ili kolektivna krivnja?“

Ukratko odgovaram „Srbi su žrtve povijesnog nekažnjenog zločina.“ Spska krivnja, kao kolektiviteta za to što im se dogodilo i kako im se događalo, nije pitanje njih i njihove krivnje. Povjesna krivnja kolektiviteta  ne postoji. Naime, povijesni zločin za žrtvu naroda kao naroda ne traži krivnju u njemu- kolektivitetu-. Povijesni zločin je onaj zločin kojim su pogođeni ljudi i njihove institucije, dobra, zavičaji, baština, uključujući i groblja i prostor itd . Gospodine komesaru,  zločini su vazda konkretni i utuživi. To je moja preokupacija da nađem bar približno one činjenice koje idu u prilog rasvjetljenja suštine krivnje, odgovornosti  i opsega zločina.

• Izučavajući rasne zakone NDH, njegovu genocidnu politiku, stratišta, (Na primjer: U mom širem zavičaju,Kordun, kao poloigonu srmti, postoji 170 stratišta sa preko 30.000 umorenih građana.), sudbinu preko 82 konc logora, progone, etničko čišćenje, dolazim do osnovne krivnje državotvorne doktrine i ideologije premrežene jednim dijelom klerofašista Unutar toga nalazim jednoga od najznačajnijih subjekata ovih ideoloških osnova tzv. povijesnog poduzetnika klerofašizam, katoličke  Klerofašizam je najgori oblik fašizma.  Na primjer crkva sa ovih prostora nakon sedamdeset godina nije osudila  fašizam niti fašiste iz svojih redova Klerofašizam živi na ovim prostorima kao konstanta gotovo svih povijesnih nevolja Srba u Hrvatskoj. Međutim, iza dobro dijela katoličke crkve, transmundijalno je povijesna praksa kao povijesnog poduzetnika puna zločina ( križarski ratovi, spaljivanje vještica, nasilna kristijanizacija u Latinskoj Americi, uloga u Drugom svjetskom ratu idr.)  I najzad, konstantni negativni stav prema Srbima i pravoslavlju, napose nakon  raskola i sudbine Bizantskog carstva. Srbi su, naime, iako kršćani, pravoslavci samo se obredno razlikuju od Hrvata katolika. Međutim, za kardinala Stepinca, u Drugom svjetkom ratu, stav prema Srbima je morbidan. Poslušajte sada:“ Kada bi  skuhali Srbina i Hrvata juha bi se razdvojila. “ Na drugom mjestu u svom dnevniku ističe:“ Što se tiče pravoslavlja, tu nema čovjeka, poštenja , morala istine……… „Dakle, kompletna negacija ljudi kao bića ljudskog roda. Poznato jeda su Srbi  došli na ove prostore za vrijeme velikih seoba naroda, napose nakon ekšpanzije Otomanskog carstva. Dakle. gonjeni povijesnim seobama naroda pred Osmanlijskom ekspanzijom tu naseljeni..  Iako su i Srbi zajedno sa Hrvatima gradili svaki svoju nacionalnu svijest, na limesu branili integritet ovih prostora, dakle, suprotstavljali se ekspanziji turske carevine, oni su oduvijek imali proturiječni odnos katoličke crkve prema pravoslavlju. Kako su Srbi živjeli na limesu predziđa kršćanstva i gutali gorke sudbine „konja i junaka“ za obranu predziđa kršćanstva gdje su „ pucale glave kao tikve, a kosti kao cjepanice“ kako kaže jedan pjesnik, to za  neke  katolike nikad ništa nije značilo  Neki dovitljivi znalac te patnje sažeo je u stihove“Krajina krvava haljina, s krvlju ručak s krvlju večera, svak krvave žvaće zalogaje“. Izginule su cijele generacije Srba u obrani toga predziđa kršćanstva, Osim toga, Srbi su ratovali tamo gdje je ratovala Austrijska carevina, a kasnije i u nekim Napoleonovim ratovima. Najbolje se položaj Srba vidi kad se prostudiraju dosjei 180 krajiških generala. Svaki je od njih,  bez obzira na sposobnost, zasluge, vojničko iskustvo i junaštvo,morao se se pokatoliči ako katolik nije bio. Ima jedan koji spada među prve koji to nije htio učiniti i dočepao se gorke sudbine, Mihailo Mikašinović. Kao istraživač, uočio sam jedan dokument iz 17. st. kod Velike, blizu Slavonske Požege, gdje je likvidirano preko 400 pravoslavaca koji nisu pristali da se pokatoliče. Neki kažu da je to najgrublji odjek vjerskih ratova u Europi u to doba na ovome tlu.  Kad studirate iz najučenijih tekstova „oca domovine“ Starčevića, dnevnik blaženog Stepinca, onda ćete vidjeti stavove i pogled na pravoslavlje i pravoslavce dovedeni do apsurda, negacije Srba kao ljudskih bića. Dovoljno je navesti da je u NDH, prema Bogdanu Kočoviću, likvidirano preko 400.000 Srba.  Pored ubijenih , 240 000 Srba pokršteno je, što preko nuncijature papa Pio XII ocjenjuje kao „pobjedu katoličanstva“, a znamo kako je išlo pokrštenje, posebno u 3 crkve: Glina, Kolarić i Sadilovac -pokoljem i maljem.  Svi ti procesi koji su se Srbima događali prisili su me da jednom matematskom metodom ekstrapolacione računice utvrdim koliko bi Srba bilo, pored svih prirodnih i mehaničkih kretanja unutar njihovog korpusa, da nije bilo genocida i etničkog čišćenja. Po ovoj matematskoj logici, danas bi ih moralo biti u Hrvatskoj 1 600 000, a ima ih, nažalost, samo 186 000, po posljednjem popisu 2011. g. To je više nego demografski slom. To je kompletna katastrofa biološkog sloma unutar srpskog korpusa sa nemogućnošću biološke obnove jer razbijene porodice državotvornom politikom povratka reducirane su isključivo na umiruću staračku populaciju. Zapamtite da je prosjek starosti, po posljednjem popisu 2011., sveukupne srpske populacije 53.1 godina, a seljačke 58.5 godina. Ova logika govori sama za sebe da je riječ o saldu kao posljedici povijesnog zločina Jer je državotvorni pokret svoj interes države koja razara vlastito društvo, digao iznad života i smrti ne samo   Srba, nego dobrim djelom i vlastitih građana Hrvata, katolika jer Tuđmanovim konceptom („Norvalskim programom lustracije Srba“ reducirati na tri posto i „ratom spaljena zemlja.“). Evo toga programa:
  • „Bilo mi je strašno, mučilo me to što sam od Tuđmana čuo nekoliko mjeseci prije izbora 1990. godine. Došao je u moj atelijer, misleći valjda da će od mene napraviti svoga Augustinčića, i oduševljeno počeo pričati o tome. „Da hrvatski narod krvlju mora dobiti svoju državu.“, da ćemo mi (on s HDZ-om) napraviti ono što Pavelić nije uspio napraviti 1941. godine, da će 50% Srba morati spakirati kofere i odseliti, a ostalih 50% ili postati Hrvati ili nestati!“. Rekao sam u da je lud, da se mora liječiti i od tada prekinuo bilo kakav kontakt s njim. A neposredni povod da počnem raditi ciklus „Viva la muerte“ kao odgovor Tuđmanu na njegov stravični cinizam i bešćutnost, bio je jedan njegov govor majkama i udovicama hrvatskih branitelja 1993. godine, kojima je posmrtno uručio odlikovanja uz riječi da trebaju biti „sretne i presretne“ što su im sinovi i muževi poginuli za Hrvatsku!“(Identitet br. 61, 2003, str. 8-11, razgovor Mire Babić Šuvar sa Edom Murtić

 

Molim da stalno imate u vidu da su Srbi iz egzistencijalne nužde postali antifašist ugroženi rasnim zakonima. Tuđman je dao porušiti sve antifašističke spomenike „da prekine povijest“ kontrarevolucijom i da realizira ono što  Pavelić upravo zbog antifašizma nije mogao realizirati.

„Samo „Olujom uništeno je“seoskih kuće,  preko 24000 i gospodarski objekata preko 13000, 182 zadružna doma,56 ambulanti demolirano 78 crkava,29 muzeja,181 groblje,325 trgovina,113 vodovoda,96 do dosade, trafostanica,167 industrijskih pogona,920 spomenika,211 krčmi, 410 zanatskih radnji, 118skladišta. Destrukcija srpske nadgradnje tako je temeljita da dolazi da potpunih gašenja srpskih  toponima Avaj!,ponavljam . dosade, nekažnjeno! Kolonizacijom  Hrvata iz BIH useljeno je u najbolje srpske objekte  preko 200ooo Hrvata. Hrvatska je više izgubila pretvorbom, čitaj pljačkom stoljeća nego ratnim kalvarijama.

Otimanjem minulog rada i haračem nad tekućim radom, najproduktivnije generacije umiru tri i pol godine ranije, što je danak kontrarevolucije prelaska društvenog u privatno vlasništvo.

Srbi su kroz stoljeća živeći na ovom prostoru postali sličniji, Hrvatima nego sami sebi, jer žive u njihovom okruženju, po njihovim adetima, zakonima i obligacijama. Prema tome, oni su nekad bili, u odnosu na Hrvate, svaki četvrti, skoro donedavno a sad su reducirani na skoro svaki dvadeset i treći. Oni su bili predmet uništenja u 82 koncentraciona logora, nekoliko stotina masovnih stratišta, nekoliko desetaka hiljada pojedinačnih likvidacija na vlastitom pragu, kući, polju, putu, na javnim skupovima isl.  Zvjersko ubijanje 213 sveštenika i raznorodnih 240 crkvenih objekata pravoslavlja bio je krah mogućnosti vjere. Norvalskim programom,devedesetih godina, prošlog stoljeća, oni su organizirano bili državotvorno programirano zastrašivani, opljačkani, ekpropriirani, progonjeni, ubijani po leopardovoj koži i najzad, razvlašteni svega, Najvećim djelom kompletnim progonom iz ruralnih zona oko 230 000 prognano je seljaka i 124 000 prognanih iz gradskih Srba. Na primjer samo u  gradu Splitu delo žirano je preko  10000 Srba, iz Karlovca protjerano je blizu 12000 Srba u tri dana Nisu se etniciteti  toliko mrzili koliko su se voljela njihova oteta dobra. Pa kada otimačina nije kažnjavana  „navalite otimači!“ Oduzimanjem stanarskog prava u gradovima Srbi su ostali bez elite. A oteto je oko 60000 stanbenih jedinica sa svim sadržajem, nekažnjeno. Tim programom napada na Srbe bila je napadnuta toponomastika Srba, onomatsika, katastar, historija, proveden kulturocid i ruralocid, čak i groblja Srba, uvlaštenje koloniziranih Hrvata, a da Srbe nisu mogli deposedirati. Uništeno je npr. knjigocidom, preko 4 000 000 priručnika pod vidom uništenja ćirilice, iako je ćirilica sveslavensko, a time i hrvatsko pismo. Danas se u Vukovaru vodi rat, iracionalno, protiv ćirilice, i žali se što nije provedena logika rata „Oluja“ i u Istočnoj Slavoniji. U ratu ništa nije bilo pošteđeno. Ljudi, institucije, svetišta,  miniran je muzej pravoslavlja, u Zagrebu pa čak nije pšteđen ni dom i muzej neimara civilizacije Nikole Tesle, niti Teslin spomenik u Gospiću . Integralni nacionalizam nacionalne države koja nosi nominalni naslov Republika, državotvorne kontigente zamračio je toliko um, da ih danas preko ćirilice ugrožavaju ostatke ostataka Srba u Hrvatskoj, Vraćaju u 90-e godine prošlog stoljeća. Oni jesu dozvolili samo da se vrate ostarjeli grobovi, da umru na svojim ognjištima.

Evo što o tome kovač rata – Tuđman – kaže: „Hrvatska je riješila srpsko pitanje u Hrvatskoj. Mi smo prihvatili povratak dijela Srba u Hrvatsku, kako bi onemogućili napade na Hrvatsku i prigovore kako je Hrvatska nastavak NDH i da ne želi ni jednog Srbina. Riješili smo srpsko pitanje i Srba više neće biti 12% i 6% Jugoslavena koliko ih je bilo. A 3% koliko će ih biti, neće više ugoržavati hrvatsku državu. (Nikad više 12% Srba! – Franjo Tuđman, predsjednik RH na otvaranju ratne škole „Ban Josip Jelačić“ u Zagrebu, 15. 12. 1998. To nazivam logikom državotvorne eutanazije. Na tim prostorima nije ostvaren niti jedan pilot projekat obnove srpskog naselja, nije podignut niti jedan starački dom, ni jedna palijativna institucija, ni jedna industrijska zona, a da ne spominjemo razorenu infrastrukturu (električna i putna mreža, vodoinstalacije, telefonija idr.).  Na primjer u Srbiji danas živi preko  52000 penzioneraprotjeranih Srba iz Hrvatske  koji ma je oteta penzija,razoren zavičaj ,razorena primarna grupa, porodica, što znači da su egzisencijalno ugroženi u izgnanstvu To beščašće prema Srbima, kao narodu, zadire u bit srpskog korpusa u kojima oni nemaju krivnje, osim onih za koje se može zbog oružanog sukoba utvrditi konkretni zločin, a takvih je neosporno prilično bilo među Srbima na cjelokupnom području rata. Nitko ih od toga ne može abolirati! A ja najmanje! Zločin je kažnjiv.Mogao bih vam navesti obilje detalja što i koje posljedice donosi ovdje mehaničko socijalno i prostorno razbijanje porodice kao primarne grupe. No kako se država izgona ni država prijema ne drže zakona i konvencija žrtve nekažnjeno stradaju  Međutim, država je zauzela stav praktično kolektivne krivnje, donijela je Zakon o pravima nacionalnih manjina, koji je klasična Kelzenovština jer su svi etnički nacionaliteti manjina smanjeni na jednu trećinu, a srpski korpus masakriran do nemogućnosti biološke obnove. Zakon ne primjenjuju, a mašu s njim pred Europom. Na primjer, ubijeno je preko 70 povratnika  nekažnjeno, među njima jedan Hrvat, Milan  Levar, zaštićeni  haški svjedok, nekažnjeno kojem sam knjigu posvetio , da se poruka uputi Srbima što ih čeka Dakle, srpska krivnja postoji samo u konkretnim oblicima ratnih zločina pojedinaca, kolektivna ne, niti može biti, ali se ona tretira u postupku praktične primjene prema kolektivitetu. Njih, (Srbe) se čak smatra strancima „gostima“ i to preko predstavnice za Europski Parlament.

Kada bih Vam, dragi gospodine, opisao mučilište u konc. logorima u Kulinama, Lori kraj Splita, Gospiću, Sisku, u Zagrebu, Kerestincu, Pakračkoj poljani, Osijeku i drugim mjestima, pretpostavljam da mi ne bi mogli povjerovati za taj oblik zvjerstva, nekažnjenog.  Dakle, da zaključim, Srbi nisu samo izgubili konstitutivnost, nego i državljanstvo i sva dobra bez obzira kad su ovdje došli i kad su sada živući rođeni Ponavljam.preko 52000 penzionera ima dokinute penzije, a živu u Srbiji kao prognanici. Otet im je sav minuli rad generacija. To zvuči grotesno ,a posljedice su pogubne.Prenominirali su preko pedeset toponima gdje su Srbi živjeli da naznače  osvetu, jer od toga nemaju koristi, ali Srbi imaju štetu gubitkom dijela identiteta   SAMO ZA OBRANU GOTOVINE I MARKAČA PRED HAŠKIM SUDOM  HRVATSKA JE PLATILA OKO 3o MILIJUNA EURA Kada bi vam pokazao  sudske  presude nekim  nevinim Srbima i njihovo obrazloženje nebi povjerovali da se vratio na ovo tlo turski adet“Kadija tuži, kadija sudi!“ Tako, DAKLE, DRAGI MOJ UČENI I PLEMENITI GOSPODINE da, praktično, srpsko pitanje u Hrvatskoj ne postoji, nego pitanje hrvatske, hrvatske  države, i njeno ponašanje prema Srbima. Taj stav, povjesnog zločina prema Srbima je posljedica činjenice što su to Hrvati postigli uz golemu i doslovnu asistenciju međunarodne zajednice, nekažnjene krivnje,  . Prestavili su se sebi i svijetu kao žrtva sa  golemim povijesnim zločinima ,ali bez  hrvatske krivnje  Kad su već odlučili da Hrvatsku prime u Europsku zajednicu, nisu je mogli primiti pod teretom takvih zločina,velikog broja nekažnjenih ubistava, pljačka i progona velikog broja Srba svedenih na jednu trećinu umirućih grobova .

Dragi moj gospodine, ovo je u najkraćim crtama, odgovora na Vaše pitanje što se i kako se Srbima to događalo. Detalje možete potražiti kod naše zajedničke prijateljice Lalitte koja je slavista i koja ima na raspolaganju sve četiri moje knjige o prirodi i posljedicama ovoga rata.

Istinski Vam zahvaljujem što ste me „prisilili“ da Vam ukratko odgovorim.
Srdačan pozdrav, kao starom – dugogodišnjem znancu.

 

 

 

• Svetozar Livada