Овај приказ слајдова захтева јаваскрипт.

Светозар Ливада:

Posebno podvlačim: Krajina je bila zaštićena zona Ujedinjenih Nacija, sa oko 40.000 vojnika. Rat je bio dogovoren između kovača rata Miloševića i Tuđmana,a time i njegovi ciljevi da se krajinski Srbi i posavski Hrvati žrtvuju. Ni jedni ni drugi ni o čemu nisu odlučivali. Srbi čak nisu imali pravo da potpišu tzv Z4. Hrvatska je četiri godine pripremala konačno riješenje pobune Srba u Hrvatskoj. Njihova je pobuna bila iznuđena najavom nastavka onoga što Pavelić nije uspio realizirati, zahvaljujući antifašizmu. Srpska pobuna je bila klasična seljačka buna, a poznato je da niti jedna seljačka buna nije uspijela, pa prema tome, nije mogla in ova.

Hrvatska je četiri godine pripremala konačni obračun koristeći proliferaciju oružja, iako je za ovo područje trajala embargo na oboružavanje. Hrvatska je angažirala umirovljene oficire iz SAD da pripremaju Oluju. Neke sam i osobno upoznao.Natove su snage razorile  releje- veze I bile pripremne za svaku intervenciju. Ranije sam znao konačni obračun sa Srbima jer u parlamentu je rečeno „ne jedan Srbin manje, nego svi manje. Uz frenetični aplauz.“.

Jedne lokalne novine imale su u zaglavlju „Srbi, prokleti bili gdje god bili“. Pitao sam jednoga svoga studenta koji je bio u štabu za etničko čiščenje kako su pripreme tekle i što su im pripremne skupine Oluje iz američkog posebnog štaba, savjetovali. Trijumfalno mi je ispričao: „Stigmatizirajte ih do rasizma-sotonizirajte. Ubijajte po leopardovoj koži i poruku šaljite. kod konačnog obračuna, jer imate legalitet za integraciju, ne libite se niti jednog zločina što se tiče legimiteta. Dignite državu iznad srpskog života  smrti „. Dakle, legalitet nikad nije mogao doći u pitanje, međutim legitimnost njegovog izvođenja, s obzirom na metod kojim je legimitet sproveden, nije se smio dogoditi u zaštićenoj zoni, Ali to je za sada samo politika a politika je povijesno ne vjerododtona zbog činjenice što je amoralna Dakle, dogodio povijesni zločin  , i on je za sada,samo povijest. A povijesni zločin je onaj zločin koji pogađa ljude, institucije, sve antropogene sadržaje, i kulturu življenja.

Olujom je napadnuta toponomastika, onomastika, katastar, i kultura sa kompletnom nakanom da se Srbe izmjesti iz povijesti. Na primjer uništavanje knjižnog fonda. Knjigocidom, uništeno je po napicima preko 4 milijuna primjerka knjižnog fonda. Ubijani su civili bez suda na zvijerski način. Rušeni su spomenici, naročito antifašizma. Razarana su groblja. Rušene su crkve i pljačkane Što se tičen srpske   nadgradnje, kao dijela hrvatske kulture graditeljstva, uništeno je 37,000 objekata; oko 24ooo stambenih i oko 13ooo hiljada gospodarskih i sva infrastruktura. Konačnim izgonom, protjerani su svi ruralni Srbi. Dakle, sprovođen je ruralocid i kulturocid nekažnjeno To. je odmazda prema kolektivitetu. Procjenjujem da ih je ostalo oko 10,000. Od toga, empirijskim istraživanjem, oko polovina je ili ubijeno ili nestalo nekažnjeno.

No stvarni broj ubijenih i nestalih Srba, nikad se ne može saznati bez posebnog interdiscriplinarnog istraživanja, a za to ne postoji politička volja, interes, institucije i potrebna sredstva. Jer Srbi su  ubijani naletima aviona u izbjegličkim kolonama,arteljerijskim i minobacačkim granatama, padali od stresa, ostarjeli nestajali bez traga a i neka djeca u paničnom bijegu izgubljena To je jedinstveni povijesni zločin u kojem je, kao zaštićenoj zoni, zdušno učestovala međunarodna zajednica. Naime, Srbija je  već bili zauzeli skoro 70% bosanskog teritorija.

Hrvatima je trebalo, da prema dogovoru između Miloševića  I Tuđmana vojnički zauzmu svoj dio. Jedan od djelitelja Bosne, inače po pozivu novinar, pa leksičar, rekao mi je kao pripadnik tima za podijelu Bosne: „Ono što se sa Kostom Mihajlovićem dogovorimo, to pred Tuđmanom ne smijem ni spomenuti“. A dijelili su Bosnu kroz porodične postelje, živjeći u uvjerenju da je moguće Bosnu podijeliti. Jer hrvatska je u BIH, imala svoju monstruoznu paradržavu –Herceg bosnu U našem slučaju građanske strane rata, srpski kovači rata u K rajini, ipak ni o čemu nisu odlučivali osim u perverziji dubine konkretnih  zločina, a bilo ih je po matrici rata prilično.

Međunarodna zajednica, posebno SAD,  o svemu je odlučivala. To najbolje potvrđuje oktroirani. Dejtonski sporazum. Hrvatska je državotvornom logikom programirano odlučila da izvrši redukciju srpskog korpusa u Hrvatskoj na 3%. To najbolje potvrđuje logika izgona Srba iz urbanih zona. Tamo se nitko nikada nije bunio. To posebno ističem. Urbani Srbi nadvisili su sebe i Hrvate. Nisu pristali na građansku stranu rata. U to sam se uvjerio kao humanitarac u sektoru Sjever. Nisu pristajali ni pod koju cijenu da prihvate oružje i kad su se sticajem okolnosti našli kao izbjegnice u Krajini., Imao sam razumijevanje i divljenje tome otporu, jer kao pacifiista i poznavalac brutaliteta građanske strane rata, zdušno sam pomagao svakome onome tko je imao snagu volje da se odupre građanskoj strani rata. Jer rat doista nije bio jedino riješenje Oluja je bila povijesni zločin sa tako katastrofalnim posljedicama, posebno nakon izgona gotovo svih ruralnih Srba.

Pitao sam tog svog studenta kako su došli na ideju za takav brutalni, selektivni povratak. Između ostalog, rekao mi je: „Pitali mi smo sve  poznavaoce američkog iskustva, uključujući i socio-psihološku čikašku školu. Savjetovano nam je da razbijamo porodicu kao kongruentnu, primarnu jedinicu koja i u zlu i dobru ravnomjerno razmjenjuje raspoložive resurse. Samo je izgonom, znači ratom, bilo moguće realizirati redukciju demografskog  srpskog korupsa, a reduciran je selektivnih povratkom, koji je prestao 2006. do kompletnog biološkog sloma.  Dozvoljen je povratak samo ostarjelim. Svima je oduzeto državljanstvo, a mnogima je kod dodjele ucjenama skupo naplaćivano Dobrom dijelu je uništena nadgradnja, opljačkana sva sredstva rada, oprema domaćinstva, oprema gospodarstva, zajedničke institucije, postojeća infrastruktura, sav stočni fond i sva kulturna sredstva.

Povratkom nije osiguran niti jedan pilot projekat obnove naselja kao što je to činjeno izagnanim Hrvatima. Stambeni posjed bez obzira na stanje kakve su imale pojedinci , reduciran je na 35 metara kvadratnih obnove.po porodici  Time su zakinuti i nasljednici,a u gradovima oduzeto je stanarsko pravo, čime su Srbi ostali bez elite. Pošto se radi istovremeno o građanskom ratu i kontrarevoluciji, kojom se dokidaju svi zatečeni društveno ekonomski odnosi,stečena regularna prava, tu je u domeni pravnog poretka došlo do apsurda.

Hrvatska je živila u uvjerenju državotvornim pokretom da je moguća kompletna nacionalizacija srpskih posjeda, i to su pokušali, ali odlukom Vijeća sigurnosti, OUN, to je derogirano. Pitao sam toga svoga studenta zašto su neka sela štedili. „To je bilo zasnovano na veličini naselja, stupnju rurbanizacije, snazi trafostanica i razvedenosti elektromreže, jer smo ta naselja pripremali za kolonizaciju prognanih Hrvata iz BiH. Nije bilo lako zbog nagonske namjere pljačke posebno susjednih hrvatskih naselja, zbog masovne organizirano spontane pljačke. Zbog toga smo na kuće pisali: „Zauzeto, Hrvatsko.“. Rođaci od Srba iz gradova, odlazili su u Krajinu i isto to pisali na nerazorene objekte u želji da ih zaštite. Rijeđe su uspijevali. Ispričao mi je humanitarac, profesor Puhovski kako je posrijedovao za povratak jednog umirućeg Srbina ..

Posrednik sa hrvatske strane, netom nakon što je Srbin umro, dođe Puhovskom i kaže: „Svaka mu čast, zaista je umro na vrijeme“. Pandemična mržnja koja je uraganski sijana, uspijela je Srbe ne samo stigmatizirati kao „remetilački faktor“, „rak ranu na hrvatskom tkivu“, nego ih je toliko sotonizirala da su reducirani na suvišne ljude, na suvišnom prostoru. Iako Srbi drže jednu trećinu katastra, nakon što je Olujom i izgonom pretvoreno u mjesečinu površinu konstantnom pljačkom (organiziramom ili spontanom) koja i danas traje, dolaze sa samoutovaravačima i odnose ruine spaljenih kuća za nasipanje vlastite putne mreže.

Odvoze brvnare od hrasta lužnjaka. U dalmatinskoj Zagori odnosili su grobne mramorne ploče, križeve, žardinjere, a u posljednje vrijeme, suhozidine: graje i dermune za svoje vlastite potrebe, nekažnjeno. Uzurpacija u mnogim domenama traje kao primjeno pravo prakse osvete kolektivitetu. Sječom voćnjaka, gajeva prenamjenom posjeda, urbanizacijom, širenjem putne mreže i drugim oblicimasrp srpski posjedi su nezaštićeni. Idem u pravcu nekadašnjih srpskih naselja koja to više ni po čemu nisu i naiđem na agronoma kojega dobro poznajem, i nakon izvjesnog vremena, kaže mi: „Stani, da ti pokažem. Vidiš onaj seljak koji ore, ore s mojih traktorom i pokaže mi registarsku knjižicu traktora“. Odemo tamo i započnemo razgovor, kad ovaj seljak odgovara: „Kupio sam traktor od bojnika za 3, 000 maraka. Imam o tome račun.

Pitam ga kako je uspio registrirati. Bez promblea, kao i drugi kojima je bojnik traktore prodavao”. To je karakteristika bezvlašča i zaštičene pljačke. Upoznao sam mnoge seljake koji su viđali svoje krave kod drugih Hrvata na pašnjacima sajmištu. Ni jedan sudskim putem kod evidentnih dokaza nije mogao ostvariti povratak opljačkane imovine. Hrvati su se poistovjetili na individualnom planu sa nacijom i državom. Čak je postojala sintagma predsjednika vrhovnog suda da Hrvat ne može napraviti zločin u Domovinskom ratu. To je neka vrsta novog nadčovjeka. Ima nekih apsurda prije ulaska Hrvatske u EU, 14 Srba uspijelo je dobiti povratak stanrskog prava sudskom arbitražom u Strazburu, ali do danas niti jedan nije to uspio realizirati.

Kako niti jedan zločin poslije Oluje nije kažnjen, tako se ni sudska procedura nije mogla završiti u korist žrtve. neke su tako ponižene da su plačale državi taksu za ubijene srodnike ovrhom na nekretnine ili mirovine. Jedan je Srbin nemogavši ući u vlastitu kuću podigao kuću na trešnji i slika je obišla cijeli svijet,. Drugi je pak zavještao svu imovinu predsjedniku SAD-a. I nedavno je slučaj došao licitacijski na prodaju, ali nažalost uzurpatora nije se našao kupac. Hrvat ima garantirani prioritet prioriteta i koncesije zbog toga što je Hrvat, a još ako je dragovoljac, to mu se uzima olako kao okolnost, i kod najbrutalnih zločina.

Stimuliranje brutaliteta ili kompenziranje nagradama tuđom imovinom, činovima, rangovima, promocijom, dokazuje da se nisu toliko mrzili etniciteti koliko su se volila njihova oteta dobra. Markantan je primjer Merčep kojim hrvatski i srpski građani plačaju obranu za najmonstruoznije zločine, a on protokolarno kondolira hrvatskim žrtvama. Nakon spoznaje da je brutalitetima kao komadant eskadora smrti ubijao nemilice, bio je „kažnjen“ promocijom u savjetnika ministra unutrašnjih poslova, deklariranog ustašoida. Pisao sam TOM MINISTRU otvoreno pismo što se sve događa za njegovog mandata. Odgovorio mi je i ni u jednim novinama nisam mogao objaviti svoje otvoreno pismo i njegov odgovor. Sloboda javnosti je bila kontrolirana cenzurom i samo cenzurom. O tome su izlazili antologijski tekstovi Felal tribuna i donosili bezbroj evidentnih provjerenih dokaza, ali su zbog toga bili ne samo stigmatizirani, nego javno spaljivani a autori I urednici progonjeni.

Dakle, nitkovi su nekažnjeno žarili i palili, a kadija je tužio i kadija je sudio. Najmarkatniji je jedan od novinara, Smiljko Šagolj svojih bezumnih konfabulacijama. Vinuo se zbog stigmatizacije Srba do sveučilišnog profesora žurnalizma, a ući će u povijest antologijskog intelektualnog zločina. Dakle, zločinci su pretvarani u heroje, junake, vitezove, i nagrađivani imanjima, pozicijama. Zbog toga su mnogi u olovnim vremenima izgubili sve postignute moralne vrijednosti jer su propagatori stigmatizacijom Srba do psovke, ne samo što su ih pretvorili u manjinu, nego u manje ljude prema kojim je dozvoljen svaki zločin nekažnjeno. To je bez sumnje optužujuće za stav prema kolektivitetu jer poznato je, zločin je uvijek konkretan kao i zločinac, i on je utuživ. Za sada to u Hrvatskoj nije tako, o tome je dokaz 70 ubijenih Srba povratnika da se pokaže što ih čeka kao poruka ako se vrate ili ubojstvo nekažnjeno, zaštićenog haškog svjedoka, Milana Levara.